sport.ba @sport.ba
Mlađe generacije zovu svaku košarkašku reprezentaciju Sjedinjenih Američkih Država "tim snova", ali...Oni malo stariji će se na to samo osmijehnuti i reći "Klinci, samo je jedan američki 'Drim tim'. Onaj iz 1992".
Kada prizovete u sjećanje imena kao što su Džordan, Medžik, Pipen, Barkli, Juing i njima slična, shvatite da oni baš i nemaju konkurenciju.
Upravo su oni i odigrali "najbolji košarkaški meč u historiji". I to bez publike.
Lekcija od naših košarkaša, 99:91 u polufinalu prvenstva svijeta održanom 1990, posljednjem na kome je igrala selekcija cijele bivše Jugoslavije, a onda i šokantan poraz 1991. u polufinalu Pan-američkih igara, protiv Portorikanaca, natjerali su čelnike američke košarke da na predstojeće veliko takmičenje, Olimpijske igre 1992. u Barseloni, pošalju ekipu sastavljenu od NBA zvijezda. "Drim tim".
Nije se to do tada moglo, pravila FIBA su nalagala da učestvuju isključivo "amaterski sportisti", mada su olimpijska pravila dozvoljava ustupke evropskim i južnoameričkim reprezentacijama. Ali, kada su Amerikanci shvatili da gube primat, i da ih "tamo neki 'plavi' pobjeđuju, a i ne samo oni", poslali su ekipu koja se i danas, 28 godina kasnije pamti.
Kakav je bio taj "tim snova"? Hajde da to ne opisujemo nekim stavovima, već činjenicama. Pred skoro svaku utakmicu u Barseloni, rivali bi najprije prilazili američkoj ekipi i - tražili autograme, kao i zajedniče fotografije.
Ili, ovaj podatak: igrači "tima snova" su toliko bili dominantni, da selektor Čak Dejli nije tražio nijdan jedini tajmaut tokom cijelog olimpijskog turnira.
Ili, recimo ovo: "tim snova" je projsečno dobijao svoje olimpijske rivale sa 43,8 poena razlike. U skraćenoj verziji: od 12 članova te američke ekipe, deset ih je uvršteno među 50 najboljih NBA košarkaša 20. vijeka.
Ko im je, onda, bio najjači rival? Sam "tim snova".
Prije nešto više od četvrt vijeka, tokom predolimpijskog treninga u Monte Karlu (treninga na kome nisu mogli da učestvuju povređeni Džon Stokton i Klajd Dreksler), Amerikanci su riješili da odigraju "između sebe". Dogovor je bio "da se potrude", da malo osjete čvrstinu duela, ali... Vrlo brzo je sve preraslo u antologijsku borbu.
Sa jedne strane Irvin "Medžik" Džonson, Kris Malin, zatim jedini koledž-igrač u selekciji SAD Kristijan Lejtner, Čarls Barkli i Dejvid Robinson. Kada je vidio šta se sprema, Dreksler je riješio da zaigra povrijeđen, riješivši da "klinca sa univerziteta pošalje da gleda kako to rade odrasli". Sa druge strane? Majkl Džordan, Skoti Pipen, Lari Bird, Karl Meloun, Patrik Juing.
Pet na pet, za sva vremena.
Džordan je u prvoj akciji "prozvao" Drekslera, najavio mu šta će da uradi, i to i ostvario. Medžik Džonson je odmah prišao saigraču "A, ne, ne, ne, Klajde... Sad ćeš da mu vratiš, i to odmah". I vratio je. Onda je Barkli riješio "Dajte mi Melouna!". "Očistili" su mu lijevu stranu i, "veliki brbljivac" je pogodio preko velikog rivala. Medžik je, poput lucidnih proigravanja sa loptom, i riječima organizovao igru: "Karl, vrati mu! I to odmah". I odmah mu je vratio. "Nisi ti ništa posebno, Barkli!", rekao mu je slavni "poštar" i - borba se rasplasmala.
Ekipa Medžika Džonsona je povela sa osam razlike, a onda je slavni plej Lejkersa, zajedno sa Barklijem počeo javno da proziva "njegovo leteće visočanstvo":
"Šta bi, Džordane?".
Ta rečenica je u njemu probudila onu takmičarsku gromadu koja je od njega i stvorila antologijsku košarkašku veličinu. Na terenu je odjednom - počelo sve da pršti.
Igrali su članovi "tima snova" tog dana, u Monte Karlu, bez publike i sudija (ako izuzmemo članove stručnog štaba koji su dijelili pravdu) kao nikada do tada. I protiv nikada jačeg rivala.
Igrali su između sebe. Za prestiž. A opet, za svoju dušu.
"Bila je to najbolja utakmica koju sam ikada odigrao. Najbolja koja je ikada odigrana. Sve one najljepše stvari koje košarka može da ponudi - desile su se u toj utakmici. Ako zamislite sve te ljude iz Kuće slavnih, ako na jedno mjesto stavite sve one njihove najbolje košarkaške momente... E, takva je bila ta utakmica", prisjeća se Džordan.
Možda prepotentno zvuči da je u pitanju najbolji košarkaški meč u historiji ovog sporta, jer je istorija košarke prepuna sjajnih duela. Ali, ako po strani ostavimo i to, i čudnu tradiciju Amerikanaca da svoje klupske prvake nazivaju "šampioni svijeta", kada malo razmislimo o ekipi koja se tada našla na parketu, "ima nečeg" u Džordanovim riječima.
Jer, kada se majstori okupe, kada na njih ne utiču ni publika, ni važnost takmičenja, ni očekivanja nacije, ni mediji, ni odluke trenera - onda ostane samo čista igra. A ovi momci su, te 1992, igrali najbolje na planeti.
Možda ne samo te 1992, već i za sva vremena. Bilo je napeto, borbeno do srži, i to toliko da su minut, dva po ulasku u autobus svi ćutali.
"Čarls, nije trebalo da iznerviramo Majkla", rekao je Medžik Barkliju, na šta su svi prasnuli u smeh. I krenuli da drže lekcije ostatku svijeta.
Sport.ba/Blic
