sport.ba @sport.ba
Nikada nisam previše volio poslovice i "drevne mudrosti" raznih naroda. "Dabogda imao, pa nemao" jedna je od rečenica koje nisam dovoljno ozbiljno shvatao.
I drugi grijeh, koliko sam samo puta kukao da je neka velika i važna utakmica Lige šampiona, engleske, italijanske ili španske lige, dosadna. Da o našoj ligi i ne pišem. Rečenicu "Izgubih dva sata života" sigurno više neću izgovarati poslije utakmica.
"Kakav fudbal!?Ovo ne može da se gleda!" Eh, gdje mi je pamet bila...
U grupu velikih i važnih sportskih događaja, onih koji se ne propuštaju, koje ću dugo pamtiti, tako je tiho i neočekivano ušla utakmica prvog kola novog prvenstva Tadžikistana.
Iako sam, pomalo naivno, mislio da ću gledati duel Kuktoš - Regar Tursunzoda, a pokazaće se da je u direktnom prenosu meč Lokomotiva-Pamir Dušanbe - Fajzkand Hulbuk, nisam bio razočaran. Nisam ni fudbalom, da je vrhunski, nije, da je atmosfera za nezaborav, još manje.
Ali, 2:2, poneki dobar potez, par relativno zanimljivih igrača. Ruku na srce, već sam imena pozaboravljao, ali sam zapamtio da su jedni, mahom, veoma mladi, a drugi, uglavnom, bez iskustva na velikoj sceni.
I dva lijepa gola, mangupski izvjesnog Rustamova, i šutina Sulajmonova. I još dva gola. Vodio gost, pa domaćin. Na kraju – nerješeno.
Nisam znao puno o Tadžikistanu, u odnosu na normalno znatiželjne ljude, vjerovatno jesam, ali su mi bar tri "Stana" bila poznatija. U Kazahstanu sam i bio, odlazak u Uzbekistan da vidim Samarkand i tamošnji dio Puta svile mi je jedna od najvećih želja. I Turkmenistan mi je bio poznatiji, zbog činjenice da je ozbiljno zatvoren, da su tamošnji predsjednik
Nurmuhamedov i prethodnik mu, Nijazov, pomjerili standarde neobične vladavine...
Inače, svih ovih dana, sada već i nedjelja, sam se nagledao snimaka starih utakmica, gledao razne majstore iz svih decenija istorije fudbala, birao i dobro i bizarno, snalazio se. Uglavnom obnavljao gradivo, ali video i nešto što mi je promaklo.
Ali, prenos je prenos. Pa je i tadžikistanska liga dovoljno kvalitetno takmičenje.
A i prilika je da se upozna zemlja, geografski položaj sam znao, glavni grad, Dušanbe, nekada Staljinabad, okvirno mi je poznat bio i broj stanovnika.
Znao sam i da je Istiklol prvak. Mnogo više sam, bar kada je fudbal u pitanju, pripremajući se za utakmicu kao da je igram, ili bar prenosim, saznao. Marko Milić, tridesetdvogodišnji Beograđanin, jedini je naš igrač u ligi, a i jedan trener iz Srbije radi tamo, Nikola Lazarević, četrdesetdvogodišnji Nišlija, vodi ekipu Hudžanda.
Reprezentacija Tadžikistana je 121. na listi FIFA, spada u, recimo, srednju klasu azijskog fudbala, daleko ispod Japana ili Južne Koreje, još dalje od Bangladeša ili Laosa.
Liga nije daleko od tog kvaliteta ili odsustva kvaliteta, kako god. Najtalentovaniji odu u Rusiju, neki u Uzbekistan ili druge azijske zemlje, u Tadžikistanu igra po šest stranaca po ekipi, najviše ih je iz susjednog Uzbekistana i ne baš susjedne Gane.
Ne igra se samo u centralnoj Aziji, na još tri kontinenta lopta se ovih dana kotrlja.
Lige Burundija nigdje da se vidi, Beloruse već pratim skoro kao da me baš zanimaju, pa je malo i dosadilo, a i evropska je liga, nije tolika nepoznanica. Igra se i u Nikaragvi.
Tadžikistan je došao kao pravo osvježenje, a prenos kao istinska radost za napaćene ljubitelje fudbala. I to, fudbala uživo.
Još kada se zna da se igra u srijedu, pa u subotu, pa u nedjelju, milina.
E, sada, da li će nam Megafon liga Tadžikistana zaista prirasti srcu, hoćemo li timove iz Dušanbea, Kuktoša ili Istaravšana prati i u budućnosti, skoro da nije pitanje. Neće i nećemo.
Dok ovo zlo ne prođe, hoće i hoćemo. A valjda će zlo brzo da prođe...
Sport/Blic
