Kako je šest mjeseci na Siciliji oblikovalo Simeonea kao trenera

Teško je prenaglasiti razmjere uspjeha Diega Simeonea kao trenera Atletico Madrida. Kad je Argentinac na klupi stadiona Vicente Calderon u prosincu 2011. godine zamijenio Gregorija Manzana, Rojiblancosima je u doglednoj budućnosti bio suđen gornji dio sredine poretka u La Ligi. Zaista, unatoč osvajanju Europske lige i UEFA-ina superkupa godinu prije Simeoneova dolaska, dva četvrta mjesta u La Ligi 2008. i 2009. bila su vrhunac Atleticovih dostignuća u domaćem prvenstvu u prethodnih deset godina. Štoviše, sezonu prije Simeoneova dolaska Atletico je završio iza Valencije, Seville, Villarreala i Athletic Cluba Bibao, na sedmome mjestu, 38 bodova iza prvaka Barcelone i samo 15 bodova iznad zone ispadanja, piše web stranica thesefootballtimes.co.

Činjenica da je Atletico razbio naizgled neprobojni duopol Barcelone i Real Madrida u La Ligi, osvojivši naslov 2014. godine, samo tri godine od početka Simeoneova mandata, zapravo je senzacionalna. Čovjek s nadimkom Cholo već je izborio 10. klupski naslov u Kupu kralja i još jednu Europsku ligu i superkup u prve dvije sezone, kao i finale Lige prvaka 2014., ali trijumf u La Ligi nesumnjivo je vrhunac.

Uostalom, nemoguće je slučajno se probiti do ligaškog naslova, a za Atletico završiti kao pobjednik nakon sezone od 38 utakmica, unatoč kroničnim strukturalnim i financijskim nedostacima u odnosu na Barcelonu i susjedni Real, uvelike je bez presedana u povijesti nogometa.

Simeone ima 49 godina i upravo je u svojoj devetoj sezoni u Madridu, pa je lako zaboraviti da je vodio i pet drugih klubova. Njegova trenerska karijera počela je u rodnoj Argentini, gdje je četiri sezone proveo u Racing Clubu, Estudiantesu, River Plateu i San Lorenzu. Nekadašnji veznjak imao je promjenjivi uspjeh. Nakon što je osvojio ligaške naslove s Estudiantesom i River Plateom, rad sa San Lorenzom donio je razočaranje, jer pod Simeoneovim je vodstvom završio na sedmom mjestu, unatoč tome što je prethodne sezone bio prvi.

Južna Amerika odnijela je devet od 20 naslova svjetskog prvaka otkako je Svjetsko prvenstvo prvi put održano 1930. godine, ali ovaj kontinent zaostajao je za Europom kad je u pitanju klupski nogomet, pa nije bilo iznenađenje kad je Simeone 2011. godine odlučio prijeći Atlantik i unaprijediti svoju trenersku karijeru.

Baš kao i u igračkim danima, kad je Simeone 1990. na prvoj europskoj stanici pristupio Pisi, ponovno je Italija bila njegov izbor. U Cataniji, na istoku Sicilije, 40-godišnjak je proveo samo pet mjeseci, ali bio je to mandat koji je, prema njegovim vlastitim riječima, učinio Simeonea trenerom kakav je danas. "Catania je bila prava krivulja učenja. Rastao sam usred teškoća. U smislu hrabrosti i ideja, mnogo toga što sam postigao u Atleticu dolazi iz Italije", potvrdio je Argentinac 2015. godine.

Simeone je za trenera Elefanta imenovan u siječnju 2011. godine, u trenutku dok je klub lebdio iznad zone ispadanja. Otpuštanje njegova prethodnika Marca Giampaola neki su smatrali prestrogim i preuranjenim, ali dovođenje Simeonea umjesto talijanskih konkurenata Franca Colomba i Claudija Gentilea bilo je posve logično. U momčadi Catanije bilo je 12 Argentinaca, među kojima su bili Mariano Andújar, Alejandro Gómez i Pablo Álvarez. Sva trojica već su radila sa Simeoneom u Južnoj Americi.

"Kao da nikad nisam ni otišao. Ostao sam u kontaktu s ovom zemljom i Serie A te se nadam da ću s Catanijom otvoriti drugi ciklus", rekao je Simeone novinarima na predstavljanju, misleći na osam godina koje je proveo na Apeninima kao igrač Pise, Intera i Lazija.

Nažalost, to nije ispalo tako, ali vrijeme u Cataniji svakako je bilo uspješno za klub i za Simeonea. Znanje koje je Cholo imao o toj zemlji i njenom nogometu bilo je neprocjenjivo. S obzirom na to da je Catania morala razmišljati o ostanku, Simeone si nije mogao priuštiti da pomalo pronalazi čvrsto tlo ne mareći za rezultate. Od prvog treninga 20. siječnja pa nadalje, svaki je dan bio važan.

Atleticova taktička postava i stil igre danas su dobro poznati. Rojiblancosi imaju obrazac presing zamki, obrambenu čvrstinu i učinkovite protunapade, koje drugi pokušavaju kopirati. Međutim, u formaciji je Simeone prije pragmatičan nego dogmatičan, uzimajući u obzir prednost i slabosti svojih igrača prije nego što odredi sustav igre.

U Atleticu se to uglavnom manifestiralo u uskom sustavu 4-4-2, ali u Cataniji je drugi dio sezone 2010./2011. mijenjao između 4-2-3-1 i 4-3-1-2. Giampaolov sustav 4-1-4-1 je odbačen, što je umnogome omogućilo povratak u momčad playmakera Adriana Ricchiutija kojeg je talijanski trener gurnuo u stranu. Ricchiuti je postavljen kao bočni trequartista, sa zadatkom da povezuje vezni red i napad i stvara šanse prodornim loptama za Maxija Lópeza, Gonzala Bergessija, Francesca Lodija ili tko god je već bio u napadu.

Gledajući Cataniju 2011. kao da gledamo Atletico 2014.

Iako se Simeone pokazao fleksibilnim u smislu konfiguracije momčad, ubrzo po dolasku i Cataniju inzistirao je da se "ne želi fosilizirati rigidnom taktikom" te naglasio da treneri ne mogu imati omiljenu formaciju "iz jednostavnog razloga što se moraju prilagoditi onome što imaju, a ne onome što žele", ukupni pristup kojim je Atletico postao slavan u Španjolskoj bio je jasno vidljiv i u igri Catanije.

Elefanti su ostali kompaktni i uski u defenzivnoj fazi igre, s dvojicom vanjskih braniča, među kojima su bili Ezequiel Schelotto, Giuseppe Mascara, Raphael Martinho ili Alejandro Gómez, od kojih se očekivalo da se vraćaju i zgusnu kad nemaju loptu. U međuvremenu, Ricchiuti i središnji veznjak, obično je to bio López, vraćali su se u sredinu terena, kako bi spriječili jednostavna dodavanja u taj prostor, umjesto da pritišću suparničke središnje braniče. Bila je to značajka Atleticove igre u posljednjih nekoliko sezona.

Catania je rado prepuštala loptu suparniku kako bi kontrolirala prostor, uz ideju da zatvaranje prostora između suparničkih linija i sprečavanje dodavanja prethodi pokretanju protunapada. Igrači su možda bili inferiorni, ali gledajući Cataniju 2011. kao da gledamo Atletico 2014. godine: disciplinirana, komprimirana, intenzivna i kohezivna igra.

Bez obzira na promjene u stilu i obliku, u početku je bilo malo poboljšanja na terenu. U prve četiri utakmice sa Simeoneom na klupi, Catania je osvojila samo jedan bod. Porazi od konkurenata za ispadanje Parme i Bologne bili su dokaz teškog posla koji je pred njim. Catania je bila samo bod i jedno mjesto iznad grozne 18. pozicije uoči utakmice na svom terenu protiv Leccea sredinom veljače. Nervozna pobjeda 3:2 značila je da Simeone napokon ostavlja neki trag.

U sljedeće tri utakmice na stadionu Angela Massimina Catania je osvojila devet bodova. Tu treba uračunati i razbijanje starog konkurenta Palerma 4:0. No, Catanijina forma u gostima i dalje je bila jadna, od mogućih 45 bodova osvojena su samo četiri. Unatoč tome, postignut je vidljivi napredak, pet kola prije kraja, Catania je bila četiri boda i tri pozicije iznad zone ispadanja.

Do tog trenutka, Simeone je poticao snažan momčadski duh među igračima koji su iako talentirani, bili podijeljeni unutrašnjim borbama za vrijeme Giampaola. Cholova spremnost da se posluži taktikom autsajdera koji prepušta loptu suparnicima bila je i u skladu s mentalitetom autsajdera. Atletico je prošle sezone imao posjed lopte 49,3 posto, što je nevjerojatna brojka za kandidata za naslov.

Simeone je stvorio stav "mi protiv njih" u Cataniji, oslanjajući se na medijske kritike ili loše suđenje kao dokaz kako drugi ne žele da Sicilijanci uspiju. Catania je također razvila dopadljiv stav da nikad ne odustaje, pa je tako nakon zaostatka pobijedila Lecce i Genou te izborila ključne remije protiv Barija i Juventusa, a njena kolektivna predstava sve je više sličila na Simeoneov vlastiti stil igre, prepun inteligencije, agresivnosti i umijeća.

Ostanak u Serie A osiguran je u svibnju nakon tri pobjede zaredom protiv Cagliarija, Brescije i Rome, a ukupni učinak od 46 bodova bio je najbolji u Catanijinim povratničkim sezonama u Serie A. Unatoč tome što je imao ugovor za još jednu sezonu, Simeone je u lipnju napustio klub, službeno uz dogovor, ali pokazalo se da se to dogodilo na njegov zahtjev. Uslijedio je kratki povratak u Racing u Simeoneovu domovinu, ali već u prosincu Cholo je imenovan trenerom Atletica.

Bilo bi previše jednostavno pripisati Atleticov uspjeh samo onome što je Simeone naučio u Cataniji. Međutim, postoje neke vidljive taktičke razlike između ovih momčadi, ne samo u tradicionalnom korištenju broja 10. Ista ideja hrabrosti, predanosti i kompaktnosti bila je očita.

Simeoneovo iskustvo u Serie A dalo mu je trenersko uporište u Europi i vjeru da njegov model može funkcionirati na ovom kontinentu. Zaista, samo šest mjeseci nakon napuštanja Sicilije, Simeone je imenovan trenerom Atletica. Iako je ova odluka umnogome temeljena na njegovim vezama s klubom i trenerskim dostignućima u Južnoj Americi, Cholov mandat u Cataniji svakako je pomogao uvjeriti šefove Madridista da je on pravi izbor.

Simeone je trenutačno vjerojatno najcjenjeniji trener u nogometnom svijetu, a kad jednom procijeni da je s Atleticom postigao sve što je mogao i da želi nove izazove, bit će mnogo klubova koji će trčati za njegovim potpisom.

Premier liga je izgledna destinacija, ali Argentinac je i dalje sklon svojim bivšim poslodavcima Interu i Laziju, kao što je bio sklon i Atleticu, u čijem je dresu odigrao 150 utakmica. Simeone je uvijek pozitivno govorio o svom boravku u Italiji, bilo kao vatren i pametan veznjak, bilo kako vatren i pametan trener. Serie A, može se naslutiti, još nije vidjela sve od Choloa.