U raspadnutim kopačkama izborio Premiership, zbog svog kluba primao je batine: Uprkos svemu sada je najsretniji nogometaš na svijetu

U slavlju Aston Ville nakon ulaska u Premiership najviše su u oči upadale poderane i raspadnute kopačke njihovog najboljeg igrača i kapetana Jacka Grealisha. Nije ih obukao iz neke oklade ili šale, to su njegove sretne kopačke koje nosi još od 2. ožujka, kad je Villa, kao i danas, pobijedila Derby County. 

"Vratio sam se nakon ozljede i one su tada bile nove. Zabio sam onda nekoliko golova i imao par asistencija pa sam pomislio da su to moje sretne kopačke. Morao sam ih zadržati", objasnio je svoje praznovjerje nakon 2:1 pobjede u finalu doigravanja Championshipa.

Punih 14 utakmica miljenik Villinih navijača nije ih skidao. U skoro četiri mjeseca Jack je 12 puta pobijedio, dvaput remizirao i jednom izgubio. Dovoljno da odvede Villu u Premiership nakon tri godine natjecanja u Championshipu.

"Zabio sam dvaput Birminghamu i ušao sa svojim klubom u Premiership", rečenica je kojom je samo dodatno kupio Villine pristalice. Jer oni gradskog rivala Birminghama ne mogu vidjeti očima. Baš kao i kapetan Jack.

Grealish je u klubu od šeste godine i svaki klub iz Premiershipa borio se za njega nakon što je Villa ispala u drugu ligu 2016. Tada je ovom ofenzivcu bilo tek 20 godina. Tottenham je jako grizao, situaciju su pratili svi prvoligaši i nisu pitali za novac jer ga se smatralo najboljim igračem na Otoku izvan Premiershipa.

No Jacka je zanimala samo Aston Villa, s kojom je prošle godine izgubio u finalu doigravanja. Pa i tada je mogao otići, kao i ove zime kad je klub teško držao korak u borbi za novo doigravanje. Čak je i danas stradao - dok je dizao trofej, posjekao se na njega. 

No to nije ništa u usporedbi s onim što mu se dogodilo u gradskom derbiju protiv Birminghama 10. ožujka. Huligan je u 12. minuti utakmice uletio na teren, potrčao prema njemu i udario ga šakom u glavu. Udarac u potiljak, srećom, nije bio jak. Samo je motivirao Jacka da ušutka domaćina i najljućeg rivala, što se dogodilo u 68. minuti kad je zabio za važnu pobjedu od 1:0. I to u novim kopačkama koje je nosio tek osam dana.

"Raspravljao sam s nekim od njihovih igrača i sljedeće stvari koje se sjećam je taj udarac. Mislio sam da je to netko od igrača napravio, onda sam se okrenuo i vidio da su ga zgrabili. Bilo mi je smiješno, pomislio sam da ne bih želio biti u njegovoj koži. Da sam krenuo za njim, ispao bih idiot. Sjedio sam potom u svlačionici i razmišljao o tome da im zabijem. I uspio sam." 

Potom se rasplakao i mnogi su pomislili da je to zbog svega što mu se dogodilo u tih 90 minuta.

"Nisam plakao zbog udarca, to me nimalo ne zabrinjava", rekao je nakon utakmice. Prije 19 godina njegov otac Kevin otišao je na Wembley pogledati Aston Villu i Bolton u polufinalu FA kupa. 

Tada četverogodišnji Jack ostao je kod kuće s majkom, dva rođaka i malim bratom Keelanom, koji je imao devet mjeseci. Dok su gledali utakmicu, brat je ispao iz krevetića i epilog je bio najstrašniji mogući. Nije mu bilo pomoći. Sve je to mali Jack gledao iz blizine, svoju majku kako jeca u suzama držeći beživotnu bebu.

"Ljudi kažu da se ne sjećaju stvari dok su bili mali, ali ja se sjećam svakog dijela. Sjećam se tijekom noći kako je mama plakala na podu sobe kad je stigla hitna. U to vrijeme nisam sve shvaćao, ali kako sam stario...", pričao je Jack na rubu suza.

"Prošlo je puno vremena. Moj bi brat u lipnju imao 20 godina. Kad sam zabio gol Birminghamu, otrčao sam do majke i razgovarao s njom. Na podu je bila moja slika s glavom u rukama. Počeo sam plakati s obitelji i pomislio sam na mlađeg brata. Uvijek misliš da te gledaju s neba. Htio sam zabiti gol protiv Birminghama cijeli svoj život i osjećao sam da je on cijelo vrijeme bio sa mnom."

Potom se vratio na utakmicu s Birminghamom u kojoj ga je napao huligan. Mnogi bi pomislili da je huliganski napad tada bio vrhunac užasa. No Birminghamov navijač, 19-godišnji Alfie Perkins, napisao je na Twitteru da je Jack možda zabio gol, ali da nikad neće moći vratiti svog mrtvog brata. I to uz salve smijeha.

To je zgrozilo javnost, a dva mjeseca kasnije objavljena je vijest da je Alfie u komi. Navijači Ville uzvratili su na Twitteru da je to - karma. Grealisha danas smatraju vođom i tvrdim tipom iako su mu tek 23 godine. Na jednom ljetovanju paparazzi su ga uhvatili pijanog i, kako to već biva kod Engleza, krenula je paljba po njemu. Bilo je to kada je imao samo 19 godina, a kako je objasnio, otišao se malo provesti. Četiri godine poslije, postao je jedan od kapetana kluba.

"Bio sam samo dijete. Tri mjeseca prije toga mogao sam birati klub, u Villi nisam ni igrao. Igrao sam u polufinalu FA kupa, ljudi su pričali da trebam igrati za Englesku, a tri mjeseca kasnije me nije bilo nigdje", prisjetio se pa dodao:

"Još sam dijete i ne želim reći da sam skroz sazrio jer nisam. Imam tek 23 godine. Ali osjećam se kao da sam već neko vrijeme blizu prave zrelosti. Čak ni sada neću reći da ne izlazim jer to radim, no u pravo vrijeme. Odgovoran sam, uzor sam djeci."

Za Villu je debitirao sa 16 godina 31. ožujka 2012. u porazu protiv Chelseaja od 4:2, a u mlađim je uzrastima igrao za Republiku Irsku, da bi 2016. odlučio prihvatiti poziv U-21 reprezentacije Engleske.

Obje reprezentacije borile su se za njega, no on je lukavo, kao 18-godišnjak, odbio poziv Iraca u seniorsku reprezentaciju jer nakon toga ne bi mogao promijeniti odluku.

Kako u nogometnom, tako i mentalnom razvoju, puno mu je pomogao Joe Cole, nekadašnji engleski reprezentativac. Njih dvojica postali su dobri prijatelji igrajući za Aston Villu, a tadašnji menadžer Tim Sherwood objasnio je kako je Grealish baš od Colea naučio kako se treba profesionalno ponašati.

Danas je Jack, u poderanim kopačkama i na pragu kompletne zrelosti, najsretniji nogometaš na svijetu. Uveo je ljubav svog života u Premiership, a ono najbolje od njega tek slijedi.