sport.ba @sport.ba
Petak 27. april, datum koji će ostati urezan u sjećanja svih navijača Barcelone. Dan kada je legendarni Don Andres sa suzama u očima potvrdio da mu je ovo posljednja sezona u klubu. Dan kada je srce Andresa Inieste govorilo jedno, ali razum drugo, dan kada su srca svih navijača željela čuti riječi: “Ostajem u klubu”. Nažalost, kapiten je rekao suprotno, kapiten je postao svjestan da više ne može doprinositi ekipi te je odlučio napraviti mjesto za nekog novog Andresa, ako se takav ikada više i pojavi.
Teško je naći prave riječi kojima bi se mogao opisati čovjek koji je praktično cijeli svoj život dao Barceloni. Od svoje 12. godine pa sve do danas, Andres je bio Barcelona i Barcelona je bila Andres Iniesta. Tačno 21 godinu kasnije, Don Andres odlazi, na isti dan kada je i najtrofejniji trener u historiji kluba – Pep Guardiola, šest godina ranije objavio svoju odluku o napuštanju klupe Blaugrane.
Međutim, vratimo se suštini ovog članka te pokušajmo ostaviti emocije po strani. Iniesta je u razgovoru za klupsku “Barça TV” dao relativno kratki intervju u kojem je rekao mnogo toga – mnogo toga ali sa istom onom jednostavnošću koja ga je krasila i na terenu tokom svih ovih godina. Njegove izjave vam donosimo u nastavku…
– Ovdje sam već dvadeset i jednu godinu. Najbolje i najljepše trenutke svog života sam proživio u ovom klubu. Ovdje sam odrastao, zasnovao svoju porodicu. Okružen sam ljudima koje volim; moja supruga, moje tri kćerke, moji roditelji, sestra… Smatram da je moj život u tom smislu idealan te je za mene to najvažnija stvar na svijetu.
– Za mene su svi ljudi isti. Nikada nisam smatrao nekoga manje vrijednim u odnosu na drugog, nikada nisam smatrao da sam ja bolji od nekoga drugog. Svi mi imamo svoj životni put kojeg se trudimo pratiti, svi imamo zadatke koje pokušavamo riješiti te ujedno imamo i stvari prema kojima pokazujemo naročito divljenje. Za mene je najvažnija stvar koju možete doživjeti kao čovjek zapravo priznanje koje vam odaju navijači sa tribina, priznanje koje vam odaju saigrači, treneri… Ja to imam u ovom trenutku života. Smatram da je to odlična motivacija da nastavim dalje na isti način kao i do sada.
(na pitanje kako je postao osoba kakva jeste): – Svi imamo svoje mane i vrline, svi se ponašamo na način za koji mislimo da je ispravan. Smatram da sam imao tu sreću da sam bio okružen sretnom porodicom punom ljubavi i podrške, koja je bila uz mene u svim trenucima mog života i karijere. To je bilo najvažnije od svega, porodica. Došao sam jako mlad na mjesto za koje smatram da je jedinstveno, došao sam na mjesto koje je bilo najbolja moguća opcija za moj napredak i dalji razvoj kao osobe i fudbalera. Kada vam se ukaže takva prilika, normalno je da dajete sve od sebe kako biste povlačili najbolje moguće poteze. Rekao bih da se sve svodi na to. Svi stvari radimo na sebi svojstven način, a iskustvo koje pri tome steknete tokom života utiče na to kojim ćete putem ići.
(na pitanje da li su njegove kćerke svjesne ko je on): – Pretpostavljam da moja najstarija kćerka razumije ko sam, ali ne u pravom smislu. Druga kćerka također, sa dvije ipo godine života vidi da se ljudi žele fotografisati s njenim ocem ili da žele njegov autogram. To ih svaki put iznenadi, ali i nasmije. Međutim, rekao bih da ne razumiju u potpunosti da je njihov otac fudbaler kakav jeste i da mu ljudi odaju priznanje za njegov rad. Vjerovatno će tokom godina početi shvatati stvari u potpunosti.
(na pitanje kakav je osjećaj nositi kapitensku traku Barcelone): – Ovdje sam od svoje 12. godine života. Prošao sam kroz sve omladinske pogone i na kraju sam došao i do prvog tima te imao tu čast da postanem i kapiten. Dobio sam priliku da budem kapiten svojim saigračima, izabran od strane njih. Ponosan sam na to, prezadovoljan sam, presretan, teško je opisati te osjećaje koje imam. To je upravo ono što sam uvijek govorio: Ja ne predstavljam samo Andresa Iniestu kada nosim kapitensku traku na ruci, već se trudim predstavljati i sve svoje saigrače, svoj klub, navijače iz cijelog svijeta. Kapitenska traka je nešto zaista veliko te se osjećam ponosan zbog toga što je nosim na svojoj ruci.
(na pitanje o osvojenim trofejima i priznanjima): – Trofeji koje sam osvojio nisu samo moji, to su svačiji trofeji, to su trofeji za sve navijače, za moju porodicu. Tako ja gledam na sve to, tako gledam na svoj život. Posebno mjesto u mojim mislima i u mom srcu zauzimaju trenuci koje sam iskusio iz prve ruke.
(na pitanje koje su osobe ostavile poseban trag u njegovom životu): – Jedna osoba nije dovoljna, sami nećete stići nigdje, jako je teško uraditi bilo šta ako to radite sami. Morate imati mnogo ljudi oko sebe, morati biti okruženi ljudima koji su spremni pomoći vam u svakom trenutku, dati vam savjet, reći vam onu „surovu istinu“ koju možda i ne želite čuti. Podjednako sam zahvalan svom prvom treneru koji me je trenirao dok sam još bio u Albaceteu, kao što sam zahvalan i treneru koji me sada trenira u Barceloni. Jako je teško izdvajati ljude koji su bili važni. Praktično sve do danas, svi s kojima sam se ikada susretao su se odnosili prema meni na divan način.
(na pitanje koji su najbolji, a koji najgori trenuci u njegovoj karijeri): – Bez ikakve sumnje mogu reći da su najteži trenuci kroz koje sam prolazio u karijeri bili oni koje smo proživljavali dok je Tito Vilanova bio bolestan. To je bio najteži period kroz kojeg smo prolazili svi u svlačionici, ali ne kao fudbaleri, nego kao ljudi. To nadmašuje sve poraze i sve druge loše trenutke u sportskom smislu. To je nešto što vas prati cijeli život. Što se tiče najboljih trenutaka, rekao bih da su samo neki od njih oni u kojima smo osvajali Ligu prvaka, La Ligu, zatim onaj pogodak na Stamford Bridgeu. Na ličnom nivou, smatram da je taj pogodak bio nešto najmagičnije što sam ikada iskusio. Ipak, posebno mjesto zauzima moj debi u dresu Barcelone u prvom timu, jer je tog dana ostvaren moj san. Kada mi se taj san ostvario, imao sam drugi, a to je bio san da uspijem u ovom klubu.
