Životna priča Darija Srne dobro je poznata velikom broju hrvatskih nogometnih navijača, kao i činjenica koliki je bio utjecaj na njegovu karijeru imala porodica. Bili su istinski povezani i Darijo je svaki svoj pogodak i uspjeh pripisao svojim najbližima.
Široj javnosti manje je ipak poznata životna priča njegovog oca Uzeira koja je svojedobno zaintrigirala čak i britanske novinare. Uzeir je, nažalost, preminuo u junu 2016. nakon duge bolesti. Kapiten Hrvatske vijest je doznao nakon pobjede nad Turskom u Parizu.
Uzeirova priča bila je poput predloška za strašan film. O njegovom putu pisali su "The Guardian" i "The Telegraph", a priča počinje u selu Gornji Stopići u Zapadnoj Bosni, gdje je Uzeir Srna rođen 1940. godine. Godinu kasnije Nijemci su zauzeli teritorij, a zatim su tamo ratovali ustaše i četnici, koji su presudili majci Uzeira Srne. Kako zbog trudnoće nije mogla bježati, živa je spaljena.
Uzeir Srna postao Mirko Kelenc
Uzeira je spasio otac s kojim je pobjegao u šumu. U Bosanskom Šamcu su se razišli, a Uzeir se izgubio i završio u Sarajevu, a zatim u sirotištu u Murski Soboti. Tamo ga je posvojila obitelj policijskog službenika Kelenca, pa je Uzeir nakratko postao Mirko Kelenc.
U međuvremenu, Uzeirov je otac, zajedno sa starijim sinom Safetom, tragao za izgubljenim djetetom, no u vrijeme rata stradao je pogođen zalutalim metkom ispred kuće u kojoj je radio. Brat Safet ni nakon rata nije odustao od potrage, a igrom slučaja je nakon prekomande u Nišu sreo slovenskog časnika koji je imao informaciju o djeci iz sirotišta u Murskoj Soboti. Nakon par tjedana uspio je pronaći Uzeira u Sloveniji i odveo ga od obitelji Kelenc kada je i vratio svoje ime.
Došao na utakmicu protiv Neretve, pa ostao na njenom golu
U mladosti je živio u Bosanskom Šamcu u siromaštvu, preselio se zatim kod obitelji u Sarajevo i radio sve moguće poslove, a onda počeo igrati nogomet kao golman. Bio je u NK Sarajevu, neko vrijeme proveo u Beogradu da bi se vratio u Bosnu i otišao u vojsku koju je služio u Busovači. Tamo je branio za Jedinstvo i oduševio skaute Čelika iz Zenice.
Odradio je posudbe u nekoliko klubova, a jednog dana s Čelikom stigao na prijateljsku utakmicu s Neretvom u Metkoviću. Kako im se jedini vratar ozlijedio, molili su Uzeira da zaigra za Neretvu, a nakon što se iskazao obranama, tražili su da ostane. Skrasio se u Metkoviću gdje se vjenčao i dobio sina Renata. Zatim je otišao u Francusku gdje radio i igrao četiri godine, a po povratku u Metković oženio se drugi put i dobio dva sina, Igora i Darija. Radio je kao vozač kamiona, a onda postao trener u omladinskoj školi Neretve, baš u vrijeme kada je tamo stasao budući kapetan Hrvatske.
Preko Hajduka, u kojem je ispunio san, Darijo Srna je otišao u Šahtar gdje je postao ikona kluba, a onda i nezamjenjivi kapetan hrvatske reprezentacije. No, put do vrha bio je težak.
Od Uzeira su tražili novac za kadeta i brojali mu krvna zrnca
Iako js Srna već je kao 11-godišnjak pokazivao vanserijski talent za njegov uzrast prelazak u Hajduk priječilo to što mu se otac zove Uzeir, a u vrijeme dok je bjesnio hrvatsko-muslimanski rat "mnogi nisu htjeli da Musliman zaigra za Hajduk". Prisjetio se toga njegov otac u priči koja je zaintrigirala velikog poznavatelja i ljubitelja istočnoeuropskog nogometa Jonathana Wilsona: "Bilo je to iznimno teško vrijeme, kada je nečije ime i prezime bilo jedino važno."
Međutim, Darijevog oca je od nacionalne diskriminacije još više smetala ona po "financijskoj osnovi" jer "Neki su treneri mlađih uzrasta u Hajduku otvoreno od mene tražili novac ako želim da Darijo zaigra tamo. Srećom, bio je toliko talentiran da kada su ga gledali na probi u Splitu, tražili su da ostane".
Sam Darijo je jednom prilikom rekao da je otac bio spreman prodati brod - jedinu obiteljsku pokretninu, kako bi sinu omogućio nastavak razvoja, a uvijek ističe da se cijela porodica finansijski žrtvovala kako bi njemu pomogla, iako su živjeli prilično skromno. Darijo mu danas posvećuje svaki gol.