sport.ba @sport.ba
Trenerska križaljka na Koševu se nastavlja. Mehmed Janjoš je odstupio već nakon poraza u prvom kolu od Zrinjskog, a zamijenio ga je njegov zamjenik Senad Repuh. U svakoj normalnoj zemlji za očekivati je da se stručni štab solidariše s prvim trenerom, ali očito ne i kod nas. Popularni Tošo je uspio dobiti nikad slabijeg Čelika u Zenici i prekinuti dugo Bordo prokletstvo u tom gradu, bar kada je Premijer liga u pitanju.
Međutim, u naredna tri meča osvojen je samo bod i to dosta sretno u Doboju kod Kaknja. Da i ne spominjemo da je uspio izgubiti i gradski derbi u subotu. Međutim, je li baš do Toše ili je problem mnogo dublji?! Prošle sezone u ovo doba Bordo tim je na svom kontu imao devet bodova, a i tada je alarm na Koševu uveliko bio upaljen. Šta tek reći na četiri bijedna sada, te da je klub bliže zoni ispadanja nego plasmanu u Ligu za prvaka. I sezona prije bila je katastrofalna i to odmah nakon one šampionske. Tu su napravljene velike greške, rastjeran je skoro cijeli sastav koji je donio toliko željenu titulu, a mnogo se lutalo. Od samih igrača do trenera, a o čelnicima da i ne govorimo. Kriza - to je postala uobičajena riječ na "Koševu".
To je samo dodatno razbjesnilo navijače, kojima je dosta pustih obećanja i žele vidjeti dres natopljen znojem. Pa i krvlju kad treba. Međutim, to odavno nije viđeno, a Sarajevo lagano već godinama sputava svoj ugled na ovim prostorima. Mada se predviđalo apsolutno drugačije, pogotovo nakon dolaska malezijskog milijardera Vincenta Tana. Očekivalo se med i mlijeko, a dobili smo samo dosta razočaranja.
Na Koševu dosta toga ne štima, mediji se baš i ne žele pozabaviti tom tematikom, ali zato su navijači odavno rekli svoje. Najbrojnija i najodanija grupa na ovim prostorima uprkos svemu gromoglasno pruža podršku momcima u bordo dresovima, iako to ovi ničim nisu dokazali da zaslužuju. Treba biti svjestan da navijači Sarajeva odavno nemaju pravog razloga za radost, jer po nepisanom pravilu nakon nekoliko dobrih rezultata preko noći u Titovu 38b dođe do velikih trzavica. I tako unedogled. Samo što je ovog puta to otišlo u jednom potpuno drugom pravcu. Čelnici kluba uspjeli su podijeliti i navijače, a to baš i nije lahko.
Tokom ovih godina shvatio sam da je veoma teško biti navijač Sarajeva, ali srce je tako odabralo i ostat će zauvijek. Bolesnici bordo boje, koji prate tim na domaćem terenu i gostovanjima sigurno su zaslužili mnogo više od, ponavljam, ispraznih obećanja. Što je dosta, dosta je gospodo. Ko radi, istina, i griješi, ali toliko je toga pogrešnog odrađeno u posljednje vrijeme na Koševu da se teško svega i prisjetiti.
Sarajevo je nakon naslova prvaka Bosne i Hercegovine krenulo strmoglavo nizbrdicom. Iako se očekivao i najavljivao veliki iskorak, pa i u Evropi. Međutim, dobili smo jalovi tim, sastavljen od igrača koji ne poznaju elementarne stvari fudbalske igre. Koja je tako jednostavna. Prevashodno, katastrofalna klupska politika dozvolila je pravi odliv igračkog kadra (da se ne izrazim progon). Nevjerovatno da preko noći ti isti šampioni više ne valjaju, a odjednom su kvalitetniji inostrani igrači (od kojih neke ne možemo pronaći ni na Googleu).
Delač, Barić, Stojčev, Bekić, Velkoski, Tatomirović, Benko, Berberović, Cimirot, Puzigaća i Radovac postava je koja je savladala 31. maja 2015. Slobodu i na Koševo donijela toliko željenu titulu. Od ovog igračkog kadra, samo dva fudbalera i dalje nose bordo dres (Radovac i povratnik Velkoski). Neki su prodani u inostranstvo, nekima se zahvalilo na saradnji, dok su pojedini bukvalno perfidno otjerani. Sramotno za klub ovakve tradicije i historije, ali to očito nije smetalo prošlom klupskom rukovodstvu (pojedini članovi su još uvijek tu) da uživaju zavaljeni u fotelje dok istinski navijači tuguju nakon skoro svakog meča. Sposobni su čak vas ubijediti da niste pravi navijač kada OPRAVDANO ih kritikujete, a dobit ćete i odgovor da je ovo najbolja uprava nakon rata.
Istina je međutim daleko od toga. Grešaka je isuviše napravljeno, a razloga za brigu je mnogo. Na "Koševu" su potrebne korjenite promjene, istinske legende na čelnim funkcijama, a ne neki polupismeni tipovi koji su zalutali u fudbal. I dobro se uhljebili. Opet ću se vratiti na šampionsku generaciju, kada su Tatomirović, Puzigaća i Velkoski bukvalno otjerani s "Koševa", iako su imali veliki udio u osvajanju naslova. Pravi klub sigurno se ovako ne bi ponio prema zaslužnim igračima. Proglašeni su dežurnim krivcima, alkoholičarima, ali pitanje je da li su zapravo pravi krivci i protjerani? Sigurno da je tu bilo kandidata koji su i ranije morali napustiti tim, ali im se očito povlađuje. Čelnici kluba su bili uvjereni u podršku navijača i ono čuveno "Igraj Sarajv'o, nema veze", ali toga više nema. Zašto je to tako? Zapravo, uprava je sama kriva, jer je nakon šampionske titule najavila velika dostignuća. Umjesto toga vidjeli smo jedno novo, neprepoznatljivo Sarajevo, koje gubi ponovo po raznoraznim stadionima širom BiH bez ispaljenog metka. I bruka ime slavnog kluba. Znam da je stid za većinu čelnika nepoznat pojam, ali bolan zastidite se kad se spomenu veličine poput Safeta Sušića, Asima Ferhatovića, Boška Antića, Vahidina i Husrefa Musemića, Miroslava Brozovića, Ibre Biogradilića i inih drugih. Sram neka vas bude!
Tu su mi još uvijek u sjećanju i prozivanja gradskog rivala, što im se sada itekako odbija o glavu. Tvrdnje Dine Selimovića kako Plavi "nemaju da plate račune za vodu i struju", a sada su daleko ispred na tableli, ali i organizaciono. Grbavica se uveliko šminka za evropske nastupe, dok će Koševo sigurno morati još sačekati neke bolje dane. Možda stadion "Asim Ferhatović Hase" naredne godine i ne ugosti niti jedan evropski tim, a mnogi su smatrali da s "Turkish Airlinesom" može se daleko. Grešaka je napravljeno mnogo, a vremena za popravni sve je manje.
Abdulah Ibraković ocijenjen je kao glavni krivac, ali uz njega je tu bilo i osoba koje su zaslužile izlaznu kartu čak i prije ovog "stručnjaka". Javašluk i nerad su se do sada itekako trpili, a nema nekih naznaka da će biti većih promjena. Najlakše je zamijeniti trenera, nekoliko igrača, ali šta ćemo dugoročno?! Ni Vincent Tan nije toliko lud da uzalud troši teško zarađeni novac, a čelnici moraju itekako zasukati rukave i pokazati se na djelu, a ne megalomanskim izjavama i ismijavanjem rivala. Svoj nerad do sada su prikrivali upravo time i skretanjem misli navijača na te teme, ali je jasno da to više neće prolaziti iako navijači nisu baš složni.
Krajnje je vrijeme da pojedinci shvate da je Sarajevo veće od njih svih, da nikada neće propasti i da će uvijek biti u srcima iskrenih simpatizera. Moram se opet vratiti na igrački kadar, a smatram da je nekoliko proteklih transfer rokova baš katastrofalno odrađeno. Stizali su igrači itekako upitnih igračkih kvaliteta, uzimali enormne pare za ovdašnji prostor, a skoro pa ništa nisu postizali. I odlazili potpuno besplatno. Da ne govorimo o Leliću ili Liivaku, koji su kao velika pojačanja stigli, a nisu pokazali ništa. Očito je da su pojedini menadžeri zagospodarili "Koševom", a može im se jer imaju utjecaja na čelnike kluba. Također, nevjerovatno zvuči da je Haris Duljević izgubljen potpuno besplatno. Igrač s epitetom bh. reprezentativca nije produžio ugovor i već u januaru je bilo jasno da će napustiti Bordo tim, ali ga se forsiralo. Na uštrb rezultata, koji su bili mizerni. O "slučaju Nermin Crnkić" bespotrebno je išta reći...
I što je najgore iz grešaka se ništa ne uči jer imamo još igrača kojima već na zimu ističu ugovori. A ništa se po tom pitanju ne čini da se isti produže, a ti igrači uredno nastupaju u prvih 11. Proteklih godina najavljivani su Misimović, Spahić, Salihović, Babović, Stevanović i još neki klasni igrači, a osuđeni smo bili gledati Bariće, Kramare, čuvene Brazilce s Mijanmara, Hebiboviće koji su najavljivani kao spektakularni i još desetine drugih itekako upitnih fudbalera. Čak je pitanje da li imaju zadovoljavajuće reference da igraju u Prvoj ligi Federacije BiH.
Itekako boli i to što Sarajevo nema za kapitena nekog iz svog igračkog kadra, a uporno se najavljuje uvođenje velikog broja igrača iz omladinskog pogona. Nevjerovatno da igrač dođe iz npr. Drine, odigra solidno sezonu i zasluži kapitensku traku. S punim poštovanjem istog, previše je. Također, za dobrobit ovog Sarajeva, snage bi se trebale ujediniti kao nikada do sada, postaviti pravi ljudi na odgovarajuće pozicije (od same Akademije pa do prvog tima i Uprave), a onda će siguran sam doći i rezultati. I naravno konačno, ako je to ikako moguće, na minimum svesti utjecaj raznoraznih mešetara i menadžera koji se stalno vrte oko tima. U protivnom, ovaj tim osuđen je na tavorenje u sredini tabele, te će i dalje biti potrebno na Koševo nositi tablete za smirenje, a gostujuće pobjede biti misaona imenica.
Sreća u svoj nesreći je da je tek početak šampionata i ima se šansa za popravni, ali čelnici moraju imati jasnu viziju kako da je iskoriste. Ili da svi kolektivno odstupe, što bi bilo i najpoštenije. Moraju znati da ni Valentin Ilijevski, ni Sabrina Buljubašić, ni Faruk Ihtijarević, ni Sanjin Alagić, ni Tarik Trbić nisu niti će ikad biti iznad ovog kluba. Procijenili su da je trener opet dežurni krivac, a u igri su navodno samo dva imena: ljubimac Koševa Husref Musemić i nedokazani Švabo Thomas Brdarić. Nadajmo se da potonji nije opet dio nekog tala, ali prema svemu što smo saznali očito da jeste. Ipak, ostaje nam da se nadamo boljem, jer gore od ovog teško da može. I zato "Samo ti i niko više Saraj'vo!"
Piše: Mirza Hadžijusufović
