sport.ba @sport.ba
Kada ste profesionalni nogometaš, često se nađete u dvojbi unutar koje morate brzo procijeniti isplati li se promijeniti sredinu ili ostati vjeran trenutačnom dresu. Klupski pregovarači često nemaju previše strpljenja cjenkati se i čekati odgovore, osim ako niste dakako svjetska klasa.
Tako je i ova naša jedanaestorka više ili manje pohrlila preći u veće sredine, da bi se ta odluka pokazala itekako lošom za njih.
VRATAR: Heurelho Gomes (iz PSV-a u Tottenham 2008. za 8.7 milijuna eura)
Brazilac je radio čuda na golu PSV-a, unatoč kritičarima koji vole govoriti kako je Brazilcima „mjesto u polju, a ne na golu“. Odigrao je veliku ulogu u četiri uzastopne titule PSV-a i njihovim europskim uspjesima. Kada ga je Juande Ramos odlučio 2008. dovesti u Tottenham, na White Hart Laneu su bili uvjereni kako imaju golmana za narednih nekoliko sezona sigurno. Međutim, ozljede i veliki kiksevi, poput onih protiv Real Madrida 2011. ili Chelseaja iste te sezone – koji su bili samo dio njegovog tragičnog folklora u dresu Tottenhama – natjerali su klub da prvo dovede tada 40-godišnjeg Brada Friedela, a zatim i Huga Llorisa kao njegove zamjene.
DESNI BEK: Asier del Horno (iz Athletica u Chelsea 2005. za 10 milijuna eura)
Iako prvotno ljevonogi stoper, del Horna su zbog ofanzivnih kvaliteta vrlo brzo prekomandirali na bekovsku poziciju. Nakon što je odličnim igrama u Athleticu iz Bilbaa dogurao i do španjolske reprezentacije, stigao je lukrativni poziv sa Stamford Bridgea i supermomčadi u nastajanju. Međutim, Bask je u dresu Bluesa odigrao svega 34 susreta u svim natjecanjima, većinom ulazivši s klupe, te je vrlo brzo za 8 milijuna eura poslan u Valenciju kao promašaj.
STOPER: Joleon Lescott (iz Evertona u Manchester City 2009. za 24 milijuna eura)
Dugo je trajala saga zvana dovođenje Lescotta u City, ali je u kolovozu 2009. napokon realizirana za velikih 24 milijuna eura. Lescotta su vidjeli kao stup obrane engleske reprezentacije u budućnosti i pouzdanog stopera s pedigreom pretendenta na titulu igrača sezone u Premiershipu. Iako je odigrao više od 100 utakmica za City, nikada nije zapravo ispunio očekivanja Građana, koji su ga 2014. otpustili kao slobodnog igrača.
STOPER: Jonathan Woodgate (iz Newcastlea u Real Madrid 2004. za 15.5 milijuna eura)
Kako ne uvrstiti najveću obrambenu pljačku na ovaj popis? Na Bernabeu su se išli kockat s inače vrlo solidnim, ali ozljedama itekako sklonom Englezu. Ishod je mnogima poznat; Woodgate je debitirao tek godinu dana nakon što je potpisao, u rujnu 2005. Za Real je odigrao 9 utakmica prije nego je 2007. prozvan od strane Marce kao „najgori transfer 21. stoljeća“, s 37.11 posto ukupnih glasova a zatim poslan u Middlesbrough.
LIJEVI BEK: Thomas Vermaelen (iz Arsenala u Barcelonu 2014. za 17 milijuna eura)
Što reći za čovjeka koji je morao vratiti medalju osvajača Lige prvaka jer nije zaigrao ni minute u kampanji koju je Barcelona osvojila? Slično kao i kod Woodgatea, samo u dresu Barcelone, Vermaelen je ukupno u dresu Barcelone sakupio 11 nastupa prije nego je poslan u Romu.
ZADNJI VEZNI: Emanuel Petit (iz Arsenala u Barcelonu 2000. za 14.75 milijuna eura)
Još jedan iz plejade onih koje je Barcelona „ukrala“ Arsenalu, ali kojeg taj transfer nije proslavio. Manje od dvije sezone nakon što je zabio gol u finalu Svjetskog prvenstva, Petit je odradio jednu potpuno izgubljenu sezonu na Camp Nou prije nego je 2001. otišao u Chelsea, u koji su tad išle takve islužene zvijezde.
SREDIŠNJI VEZNI: Anderson (iz Porta u Manchester United 2007. za 28.78 milijuna eura)
Čudesna desetka Gremija i Porta je pod Sir Alexom Fergusonom trebao biti izbrušen kao čudesno box-to-box otkriće. Međutim, taj je eksperiment bio preskup za cifru koja je izdvojena i Anderson – načet ozljedama i nenaviknut na zadaće Sir Alexa – nije nikad zasjao u punom sjaju na Old Traffordu prije nego se vratio u Brazil gdje i sada nastupa za Internacional.
DESNO KRILO: Martin Odegaard (iz Stromsgodseta u Real Madrid 2015. za 4.38 milijuna eura)
Norveško „čudo od djeteta“ i najmlađi reprezentativac te zemlje u povijesti licitirao je s mnogim velikim klubovima zajedno sa svojim ocem (i zastupnikom), da bi se na kraju odlučili za Real. E sad, ako su za vas zainteresirani klubovi poput Borussije Dortmund i Barcelone, koji imaju tradiciju davanja prigode mladim igračima na najvišoj razini, onda i nema smisla da odaberete sasvim drugu krajnost zvanu Real Madrid, koji redovito otpušta svoje najveće talente (vidi: Morata). Loše igre za juniorsku selekciju i rezervnu momčad samo su produbile apatiju mladog Odegaarda, a točku na i je stavio Carlo Ancelotti, koji je njegov angažman svojedobno nazvao „PR vratolomijom“. Naravno, dečko je još itekako mlad, na pragu je 18. rođendana, ali pokušaj razvijanja u Realu mu je greška koju bi mogao skupo platiti.
POLUŠPICA: Diego (iz Werdera u Juventus 2009. za 24.5 milijuna eura plus bonusi)
Diego je u sezoni 2008/09. nakrcao 20 golova u svim natjecanjima i tako zaokružio svoju odličnu karijeru u Bundesligi. Stara Dama iz Torina je bacila velike novce za brazilskog kreativca, ali sve što su dobili je samo velika nekonzistentnost u predstavama. Neslaganje s tadašnjim trenerom Cirom Ferrarom i neuklapanje u formaciju značile su samo jedno – ekspresni rastanak s Juventusom. Nakon jedne sezone vratio se u Njemačku, ali ovog puta u Wolfsburg.
LIJEVO KRILO: Ricardo Quaresma (iz Porta u Inter Milan 2008. za 18.6 milijuna eura)
Zločesti dečko portugalskog nogometa i hrvatski „krvnik“ na Euru 2016., Quaresma je zablistao kao zamjena Decu u Portu. Te predstave su privukle pažnju milanskog Intera i njihovog tadašnjeg trenera Josea Mourinha, koji ga je privolio na San Siro za gotovo 19 milijuna eura. Njegove navike su ipak bile jače od njega; Mourinho ga je rano prekrižio zbog njegovog manjka radne etike i nonšalantnosti, a 2008. je dobio „nagradu“ za najgoreg igrača Serie A 2008. godine.
NAPADAČ: Fernando Torres (iz Liverpoola u Chelsea 2011. za 52 milijuna eura)
Razmišljali smo da li vas iznenaditi s nekim neuobičajenim imenom, ali jednostavno nismo mogli propustiti ovaj transfer. Torres je te zime 2011. prešao u Chelsea nakon uspješne četiri sezone na Anfieldu i postao jedan od najčuvenijih „flopova“ Chelseajeve transfer politike. U dresu Bluesea je odigrao 110 utakmica i postigao samo 20 golova, a taj transfer mu je uvelike unazadio karijeru.
