sport.ba @sport.ba
Početkom sezone, duplo veće su bile šanse da je Elvis Presley još uvijek živ nego da Leicester završi na prvom mjesti. To dovoljno govori o tome kakve su šanse imali.
U subotu Leicester igra posljednju utakmicu na svome terenu ove sezone, a igraju protiv Evertona. Taj dan se očekuje ogromno slavlje nevjerovatnog Leicesterovog ostvarenja. Chelseajev dramatični povratak u utakmici sa drugoplasiranim Tottenhamom ovu utakmicu čini spektaklom– bez obzira na rezultat, Leicester je i dalje šampion.
Nigel Pearson bi također mogao da kaže da i on ima udjela u ovom uspijehu, iako je dobio otkaz nakon što je prošle sezone nekako supio izbjeći ispadanje. Ove sezone je izjavio da ima udjela u dobrom početku Cityja ove sezone.
Nema sumnje u to da je Pearson postavio dobre osnove, kao što je i Claudio Ranieri uradio za Jose Mourinha u Chelseaju u sezoni 2003/04, ali sada postoji heroj koji se ističe i on je rimski ratnik. Genijalni Ranieri je unio veliki napor, za koji mnogi, čak i legenda Lisica, Gary Lineker, nije mislio da će trajati do Božića.
Nakon što je otišao sa pozicije trenera Grčke nakon poraza od Farskih Otoka, Ranierijeva taktika je smatrana zastarjelom. Njegov napredak do prve vrhunske titule je nevjerovatan kao i Leicesterov.
Ranieri je bio među zadnjima koji je znao da je Leicester osigurao titulu jer se vraćao od svoje majke iz Italije. Nakon remija sa Unitedom, majci je obećao ručak. Majka mu, inače, ima 96. godina. To je još jedan primjer zbog čega ga mnogi vole. On je porodični čovjek, i na planeti trenutno nema nijednog ljubitelja fudbala koji ne bi volio da mu je Ranieri dedo.
Njegovo ponašanje ipak nije ono zbog čega je Leicester završio na prvom mjestu, niti odslikava njegovu ličnost iza zatvorenih vrata.
Ranieri je ranije izjavio da ima čeliču šaku, dok je njegov kapiten u Chelseaju, Marcel Desailly, rekao da je Ranieri čvrst trener koji vas može ostaviti da se vučete iz njegove kancelarije sa osjećajem da ste uništeni. Njegova odlučnost je pomogla da zadnja linija Leicesterovog tima izgleda poput Atleticove, naročito u drugoj polovini sezone. Partnerstvo Roberta Hutha i Wesa Morgana je vodilo do 11 utakmica u Premier ligi od januara.
N’Golo Kane, međutim, je izgledao ugodno na sredini terena od trenutka kada je došao u klub. Kante i Danny Drinkwater su se dokazali kao dva najbolja veznjaka, ne samo u Premier ligi, nego u svih top pet evropskih liga.
Ranieri je dobio reputaciju “onoga koji krpi”, ali se ustvari više dokazao kao “mislioc”. Jednostano je popravio Pearsonove igrače, promjenivši formaciju sa 5-3-2 na 4-4-2, te je podstakao kontra napadanje bez straha, i igru u kojoj posjed i nije toliko važan. Jedan od njegovih najznačajnijih poteza je bio biranje Ritchija de Laeta i Jeffreya Schluppa iz nekada slabe odbrane. Disciplonovana defanzivna krila, Simpson i Christian Fuchs, su imali veliki, i obično neprimjetni, uticaj.
Na drugom kraju, bila je odluka da se Mahrezu dozvoli sloboda i da nekada dođe do uloge lažne devetke. Ovo je rezultiralo u 17 golova i 11 asistencija, te je Alžirac osvojio PFA nagradu za igrača godine.
Onda dolazi Jamie Vardy, prvi napadač Leicestera koji je postigao više od 20 golova u Premier ligi od Linekera u sezoni 1984/85. Pearson je više igrao sa prošlogodišnjim najboljim strijelcem, Leonardo Ulloaom; da je shvatio da je Vardy dosta efikasniji, Lisice bi možda mogle osvojiti ligu prošle godine.
S obzirom da su Mahrez i Kante igrali u Ligi 2 prije samo nekoliko sezona, i da je Vardy došao iz Fleetwood Towna, ove sezone smo svjedočili nevjerovatnom napredovanju i pokoravanju najvećih klubova Premier lige.
Lako bi bilo opisati ovu sezonu kao jednu sa mnogim greškama Chelseaja, Arsenala, Liverpoola, Uniteda i Cityja, naročito ako Lisice postanu prvaci sa najmanjim brojem golova ikada. Ipak, smjeli Leicester ima više bodova od bilo kojeg velikog evropskog kluba – osim od Barcelone, Atletica, Reala, Bayerna, Juventusa i PSG-a.
Činjenica da se Leicester spominje sa ovim velikim klubovima je dovoljna, a sljedeće sezone bi se mogli sa njima susresti u Ligi prvaka.
Biće mnogo govora o brzom napredovanju od League One to osvajanja Premier lige, mudrosti i Thai vlasnicima.
Dugogodišnji navijači će se sjećati mnogih loših dana u klubu. Istina je da je Leicester došao na ovu planet kako bi završio sretne završetke u drugim klubovima. Bili su protivnici Sheddield Wednesdaya u sezoni 1928/29, nisu uspjei da pobijede u četiri finala FA kupa (1949, 1961, 1963, 1969). Imali su žalosti u playoffu kao i uspijeha, i čak nakon ih je Martin O’Neil odveo do stabilnosti u Premier ligi i dva liga kupa (1997 i 2000), Leicester nastavlja da katalizira bajke drugih.
U martu 2001, bili su žrtve jednog od najčudnijih FA kupova kada je Wycombe pobijedio sa 2-1 na Peter Tayloru zahvaljujući golu Roy Essandoha. Tri godine kasnije, Lisice su izgubile od Arsenala, iako su poveli.
Sada je Leicester ukrao svjetlo i navodno zamijenio domaća ostvarenja Brian Clougha, koji je osvojio Premier ligu sa Derbyjem (1971/72) i Nottingham Forestom (1977/78). Cloguh je samo morao da zamijenio Leeds i Liverpool. Također je osam puta izgubio sa Derbyjem, i uprkos igranju 42 utakmice, završio je sa samo 58 bodova. Da je ta sezona završena sa 38. utakmica kao Premier liga, i da su se pobjede brojale tri boda a ne dva, Rams bi imao 73 boda.
Šest godina kasnije, Cloughov Forest je samo tri puta izgubio, ali su imali 14 remija i završili su sa 64 boda. Koristeći istu formulu, ovo se prebacuje na velika 83 boda, ali to je dovoljno za osvajanje barem jednog trofeja u proteklih 10 sezona (2010/11, kada je Manchester United završio sa 80 bodova.)
Kako god, Leicester treba da pobijedi zadnje dvije utakmice kako bi imali toliko bodova, a možda i neće imati više od 80 bodova. Zak raj ćemo uzeti jedan citati od samog Clougha: “Leicesterovo osvajanje Premier lige ne bih nazvao najboljim fudbalskim domaćim uspijehom, ali je sigurno u samom vrhu.”
