sport.ba @sport.ba
Slaba igra i rezultati u proljetnom dijelu prvenstva, te razbijanje od strane Dinama u kupu, donijele su nad Poljud još jednu snažnu ofanzivu svih onih koji su nezadovoljni Hajdukovim igračkim i stručnim kadrom, a prije svega modelom upravljanja klubom. S tog aspekta ovo sasvim sigurno nije jedna obična pobjeda, ali bez obzira na nekoliko sjajnih Burićevih poteza i ideja, te onih koji su ih realizirali, postoji i veći zaslužnik od njih. Teško je prisjetiti se bitnije utakmice u zadnjih 10 godina maksimirskog kluba koju je jedan trener tako loše pripremio, kao Zoran Mamić ovu posljednju.
Beskrilni i besciljni Dinamo
Pjacina i Soudanijeva ozljeda, te Fernandesov kretenluk značile su da će Dinamo krenuti u Derbi bez kamena temeljaca na čijoj indidivudalnoj kvaliteti gradi uspjehe zadnjih godina. Postava s Machadom, Antolićem, Šovšićem, Ćorićem i Rogom već je na početku djelovala dosta sumnjivo – puno sličnih igrača koji vole operirati u centralnim zonama nije idealna formula za nabrijanog suparnika koji priželjkuje što zgusnutiju igru. I vrlo brzo to se pokazalo sasvim točnim – niti jedan od njih nije pronašao svoju jasnu funkciju, a nedostatak širine u Dinamovom napadu značio je da Musa i Stojanović moraju dolaziti vrlo visoko, do te mjere da je Dinamo u posjedu izgledao kao ekipa koja igra u 2-3-5 formaciji. Rotacije koje su dva beka radili po dužini terena sa prednjjim igračima nisu imale apsolutno ništa pozitivno – ulazili su u zonu u kojoj lopti nisu mogli dobiti, a iza sebe su ostavljali 50 metara brisanog prostora. Cijelu širinu terena u posljednjoj liniji morali su pokrivati Šifo i Taravel, jedan od najsporijih tandema lige. Jedini gol na utakmici dosta je dobra preslika toga – Taravel je morao visoko zatvoriti lijevu stranu, što je Šifu ostavilo u krateru protiv dvojice Hajdukovih napadača, a Sušićeva dijagonala pronašla je Tudora za kojim je Stojanović kaskao dobrih 30 metara.
U takvom rasporedu Dinamo nije mogao pretjerano efikasno ni iznijeti loptu, i već je u prvom dijelu Hajduk stvorio tri izgledne šanse nakon visokog pritiska na zadnju Dinamovu liniju koja nije imala kome predati loptu – statičnost i zbijenost igrača u sredini terena maksimalno je gušila bilo kakav protok lopte. Izbjegavanje Machada ili Antolića da se spuste između dva stopera, omoguće im da se rašire kako bi bolje pokrili prostor iza leđa bekova i raširili Hajdukov pritisak, a samim time i rasteretili sredinu terena gdje se nije mogao pronaći pedalj prostora. Psihološki momentum već je od početka bio krivi – s vrlo malom kontrolom lopte Dinamo je pokušavao doći blizu Hajdukovog gola, što je samo vodilo do novih tehničkih grešaka i poremećajima u ritmu igre, kojeg nikad nisu ni ostvarili.
Drugi dio, iako je Dinamo stvorio nekoliko šansi, defenzivno je bio još grozniji – u prvih 10 minuta Hajduk je imao četiri udarca s deset metara prema golu. Dinamo je sve lakše gubio nikad do kraja ustvrđen raspored u sredini, bekovi nisu imali „prirodnu“ zaštitu ispred sebe koju imaju kada su krila u igri, povratna trka i defenzivna tranzicija bile su očajne i Hajduk je u gotovo svakom izlasku dolazio s loptom u prsa Dinamovim stoperima. Jedino vrijedno spomena u igri gostujućih bio je manevar u kojem bi Musa uz liniju odvukao Hajdukovog bočnog igrača, čime bi omogućio Brekalu ili Ćoriću da se spuste po loptu malo niže i neometano upute centaršut s poludistance ili pokušaju (što je mnogo teže išlo) kombinatorikom probiti Hajdukove linije dijagonalno prema golu. Iz flipera nastalih nakon takvih situacija, Plavi su imali najbolje šanse na ovoj utakmici.
Par Burićevih detalja
Hajduk je napavio par vidljivih i efikasnih prilagodbi. U trenutku kada bi Dinamo stabilizirao posjed i prešao na polovicu domaćina, Tudor bi se povukao na beka, a Milić bi došao centralno čime je Hajduk imao zadnju petorku. To je omogućilo direktnu pratnju Dinamovih bekova, a u sredini su imali čak dva igrača viška što je omogućavalo izlaske u međuprostor kada bi Dinamo kroz njih pokušao igrati. 5-3-2 je tako za cilj imala natjerati Dinamo u ranoj fazi napada s loptom na bok, a onda pomjeranjem prema toj strani odrezati Dinamu mogućnost da resetira napad preko sredine ili okrene stranu – posebno je Velez pametno odigrao u takvim situacijama i u šprintu pokrivao sve povratne opcije, pa su i Musa i Stojanović morali s loptom prema naprijed, gdje rješenja ni prostora nije bilo.
Ofenzivno, ključni Hajdukov igrač bio je Sušić – osim dijagonala kojima je nastojao direktno uposliti i kazniti Dinamove loše pozicije da brane tranziciju, sloboda koju je dobio za vrludanje između Dinamovih linija imala je protiv ovako statične strukture bila je ključna za Hajdukovo iznošenje lopta, a aljkavi pokušaji Dinamovog markiranja „na čovjeka“ vrlo brzo su se križanjima raspadala i uvijek bi se na strani suprotnoj od lopte bar jedan Hajdukov igrač iskristalizirao kao višak. Na kraju su Bijeli najviše stvorili iz pritiska na Dinamovu zadnju liniju i boljeg pozicioniranja na odbijene lopte. Na prste jedne ruke može se izbrojati koliko je Dinamova vezna linija takvih „ničijih“ lopti uzela blizu svojeg gola – bili su predaleko postavljeni, a baš je duel-igra koja proizlazi iz nekontrole i masu izgubljenih lopti ono što je Hajdukova najbolja šansa protiv Dinama. Tek je manjak kvalitete u završnici koštao uvjerljivijeg vodstva splitsku momčad.
Zoran Mamić – terenski prikaz današnjeg Dinama
Debakl Hajduka u srijedu vrlo je brzo isprao sjećanja na to da Dinamo, iako ima sjajan skor s Bijelima, dugo prije toga nije nadigrao Hajduk. Dinamov strateg, koji je na konto visoke kvalitativne razlike i sudačke pomoći poharao domaća natjecanja, pokazuje iznimno slabe rezultate i izvedbe u situacijama u kojima suparnik pokaže iole pristojnu razinu organizacije, vizije i vjere. Naviknuti na cipelarenje leševa na domaćoj sceni, hrabrost iznenada nestaje prelaskom Bregane, u prenesenom značenju zaštićenih uvjeta u kojima funkcionira sadašnja nomenklatura kluba, a opisuje intelektualne, moralne i ine gabarite koje su za ovakav Dinamo jednostavno previše. Bilo da se radi o tome da ga nadigra trećeplasirani klub lige koji ima polusezonu za zaborav ili popije devet komada od Red Bulla, Zoran Mamić nema odgovora za konkurenciju, kada se ona pojavi. Tužno je gledati zaštićenog Brata kako se u laboratorijskim uvjetima igra varijablama kojima ni nakon dvije i pol godine nij našao smisao. Što je mnogo više vremena nego li ga je ijedan drugi trener dobio. Sigurnost kojom maksimirski voždovi guraju po tko zna koju godinu u prvi plan novu titulu prvaka, uz promociju nekolicine klinaca koji neće dočekati prvo brijanje u Zagrebu maskira svu inkompetenciju i šarlatanluk koji se zario u pore maksimirskog kluba. Zoran Mamić uistinu je najbolji mogući trener ovakvog Dinama, njegova slika i prilika.
