Jako mi je bilo žao Benfice proteklih desetak dana, iako, gledajući je, mogao bih se (ne samo ja) tješiti da u svemiru ima i većih nesretnika od mene.
Ali stvarno, ne izgubiti u cijelom prvenstvu nijednu utakmicu, a onda u ključnoj pasti u 90'+4' i prokockati naslov koji čekaš tri godine – to je velika nesreća! Ili izgubiti šest europskih finala zaredom, a u sedmom biti uvjerljivo bolji, promašiti deset šansi – i izgubiti u 90'+4' – tuga, jad i čemer.
A da vam se i jedno i drugo dogodi u razmaku od nepunih tjedan dana? Zlo i naopako, za totalnu depresiju navijača, čovjeka i građanina. Jedino se možemo nadati, zbog neke svemirske pravde, da će se „Orlovima“ to nekada vratiti, kao što se vratilo i Chelseaju.
Nemam to pravo
U usporedbi s Benficom , moji kladioničarski jadi izgledaju bezazleno. Dva dana zaredom, nakon što sam skinuo par ozbiljnih koeficijenata, pao sam na porazima vodećih momčadi u baseballu. Jedan dan St.Louisa, drugi dan Texasa, oba izgubili doma.
Posljednji veći peh zbio se u nedjelju... nakon što „skinem“ X2 na Waregemu protiv budućeg prvaka Anderlechta (2,10), nakon što Arsenal i Tottenham teškom mukom dobiju, nakon što mi čak i Milan preokrene utakmicu u zadnjih deset minuta... padnem na Pittsburghu koji je vodio do 20 sekundi prije kraja i primio gol s igračem VIŠE!
A nema veze, sjetim se Benfice i shvatim da se nemam pravo žaliti.
sport.ba @sport.ba
