sport.ba @sport.ba
Jure Franko počeo je trenirati u Skijaškom klubu Nova Gorica. Iako je Nova Gorica, gdje je i rođen 28. marta 1962., "oskudijevila" sa snijegom.
"Nekada je i bilo nešto snijega na okolnim brdima, a sada skoro da ga i nema, jer su toplije zime. Pa smo se morali snalaziti. Odnosno, otac se snašao. Kupio je jednu malu žičaru, sa onim diskom na koji sjedneš.
Nije to bilo skupo, niti je moj otac imao novca za neku skupu investiciju. Ali, gdje god je bilo pedeset centimetara snijega mi smo nosili tu žičaru i mogli smo skijati i kada veliki ski-liftovi nisu radili. A u srednju školu sam išao u Škofju Loku i već sa dvanaest, trinaest godina sam ušao u pionirsku reprezentaciju Jugoslavije, a sa šesnaest i u A reprezentaciju", kaže na početku razgovora za "Slobodnu Bosnu" Jure Franko.
NEZABORAVNI VELESLALOM
Bio je i sudionik Zimskih olimpijskih igara u Lake Placidu, 1980. godine. U ekipi koja se takmičila u veleslalomu bili su, pored Jureta, Bojan Križaj, Boris Strel i Jože Kuralt. Tada je Križaju za četiri stotinke izmakla bronzana medalja.
Na Olimpijadi u Sarajevu, u četvorki koja je vozila veleslalom, umjesto Kuralta bio je Grega Benedik, dok su slalom vozili Križaj, Kuralt, Tomaž Cerkovnik i Franko. Reprezentacija tragičnih sudbina! Jože Kuralt, Tomaž Cerkovnik i Boris Strel više nisu među živima, a nije ni Rok Petrovič, koji je u narednoj sezoni ušao u A tim. Pokoj im duši sportskoj!
A mi se vraćamo na olimpijski veleslalom, koji je 14. februara 1984. vožen na Bjelašnici. Danima ranije na toj planini puhao je, duvao i šibao vjetar, koji je nosio sve ispred sebe. Tako je i spust dva, ili tri puta odgođen. Bio je upitan i veleslalom. Ne očekujući ga, potpisnik ovih redova i nije gledao prvu vožnju, nakon koje je Franko bio na četvrtom, zaostajao je za budućim olimpijskim pobjednikom Maxom Julenom šezdeset stotinki, a Strel na petom. U drugoj vožnji, pak, prvi je startovao Strel. Jer je u to vrijeme na početku druge vožnje prvih pet startovalo obrnutim redoslijedom, a ne od tridesetog mjesta ka prvom kao danas.
"Prije svega, Bojan je bio naš prvi skijaš i od njega se najviše očekivalo. Boris je imao bronzanu medalju u veleslalomu sa Svjetskog prvenstva u Schladmingu 1982. godine... Ali, ja sam u tom trenutku bio u najboljoj formi, imao sam najkonstantnije rezultate. U toj sezoni, u svim utrkama veleslaloma prije Olimpijade, bio sam među prvih pet. I apsolutno sam bio u igri za medalje. To su znali oni koji su pratili zbivanja u svjetskom skijanju tada: skijaši, treneri, direktori reprezentacija. A njemački trener me 14. februara, prij utrke, upitao: 'Hoćeš li mi platiti pivu ako danas osvojiš medalju?' I danas, kad god ga vidim, platim mu pivu. Uglavnom, nakon Borisa sam ja startovao i bio bolji od njega. I to mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Zdrava je to konkurencija, bez sujete i ljubomore. Imao sam najbolje vrijeme u drugoj vožnji i osvojio srebrenu medalju", govori Jure Franko. Bilo bi zaista nepravedno da ne spomenemo i tadašnjeg direktora jugoslovenske reprezentacije u alpskom skijanju Toneta Vogrineca i trenera Filipa Gartnera, itekako bitnih ljudi za Frankov uspjeh.
Dodjela medalja na platou Skenderije, ista je, ali opet, malo drugačija priča: "Bio je ostvaren san i cilj. Opterećenja više nije bilo. Sjećam sam da me Vogrinec vozio sa Bjelašnice u Sarajevo. Bio je van sebe! Teško je opisati te životinjske instinkte. Bili smo k'o dva majmuna. Otišli smo prvo u Olimpijsko selo, da se presvučemo, ručamo, a naveče je bila dodjela medalja. A znaš i sam kako je bilo na platou Skenderije, pričao si mi kad smo se upoznali. Tada sam vidio transparent: Volimo Jureka više od bureka! Prošle godine sam upoznao Branka Đurića Đuru i tek saznao da su to osmislili on i njegovi Nadrealisti. I više se ne sjećam gdje smo proslavili medalju", priča Franko.
Direkcija SOS Dječijih sela BiH je na Mojmilu, na samom ulazu u nekadašnje Olimpijsko selo, a Franko se još uvijek sjeća zgrade u kojoj je stanovao za vrijeme Olimpijade: "Mislim da je bio broj deset."
NEMA VIŠE ROMANTIČARA
Nama, koji se sjećamo sarajevske Olimpijade prva asocijacija na taj događaj jeste njegova srebrena medalja. No, niko ni ne spominje da je Jure Franko nosio jugoslovensku zastavu i na otvaranju, ali i na zatvaranju Olimpijade: "Za mene je to tada značilo jedno dodatno opterećenje, iskren da budem. Sportistima na takmičenjima ne treba pritisak. Željeli smo nekako biti u sjenci tog velikog događaja i sakriti se od prevelike odgovornosti. Ali, naše vodstvo tako je odlučilo, nekoliko nas je dobilo zadatke. Sanda Dubravčić je upalila olimpijski plamen, Bojan Križaj je položio zakletvu, Boris Strel je nosio olimpijsku, a ja jugoslovensku zastavu. A i zbog svog brata sam osjećao još veću odgovornost, jer mi je tada dao savjet kako trebam nositi zastavu i kako se trebam ponašati. Međutim, danas sam ponosan na tu činjenicu i čast mi je da sam nosio zastavu i na otvaranju i na zatvaranju Olimpijade. Zastavu nisam vratio, eno je i sada kod mene u Sloveniji, a i brat je bio zadovoljan, ha, ha, ha..."
Karijeru je Jure Franko okončao već u narednoj sezoni, kada je imao samo dvadeset i tri godine. Problemi koje je imao s kukovima nisu mogli biti sanirani. Istina, karijera mu je došla u pitanje još dok je bio omladinski reprezentativac. Narednih dvadeset i pet godina živio je u Sjedinjenim Američkim Državama i u Japanu. Nikada nije radio kao skijaški trener, ali zato jeste kao novinar.
"U početku sam se bavio poslovima koji imaju veze sa skijanjem. To je, naprimjer, promocija. U najvećem skijaškom magazinu u Japanu imao sam svojih redovnih šest stranica. Pisao sam tekstove, radio intervjue, znaš kako to ide. Baveći se novinarstvom upoznao sam mnogo ljudi i ostvario niz kontakata. Pa sam tako na kraju radio i kao savjetnik za izgradnju skijališta i sportskih centara u Japanu. Vratio sam se u Sloveniju i sada sa svojom suprugom radim mjuzikle. Simona je glumica i pjevačica, a ja sam producent. Sa djecom živimo u Radovnici, sedam kilometara od Bleda. I dalje skijam, ali sin je boli od mene dok se sa ženom i kćerkom još uvijek mogu takmičiti", ističe Jure Franko.
Suštinski, veleslalom se danas ne razlikuje od onog u Sarajevu prije trideset godina. Skijaši još uvijek imaju isti cilj kao i onda, a to je što brže stići na cilj, stalno je to ganjanje stotinki zaostatka, a i danas kao i onda treneri postavljaju kapije prije utrke... No, koje su razlike? "Sada skije sve same naprave, ha, ha, ha... Dakle, jedna od razlika je u opremi. Danas možeš postići puno veći radijus na skijama. Što skije koje se danas proizvode mogu izdržati, dok u naše vrijeme nisu mogle. Presija na skiju je bila prevelika. U naše vrijeme se i direktnije skijalo, a danas je puno više, u vertikalnom smislu, tog razmaka lijevo-desno na padini. I treninzi su intenzivniji i napredniji, to je sada velika znanost. Nema više romantike. Moć mišića na nogama veća je nego u naše vrijeme, upravo zbog treninga", objašnjava Jurek. I ode, dakako, na burek. Previše smo se "objašnjavali"...
