sport.ba @sport.ba
Najbolji fudbaler BiH svih vremena i čovjek koji nas je po prvi put odveo na Mundijal. Od heroja prebrzo je postao tragičar, čovjek nepoženjan u bh. javosti. Možda su novinari i ljubitelji fudbala bili nepošteni prema legendi Koševa, neki su se sigurno i ogriješili, ali Pape je ipak ispao gospodin.
U prvim kvalifikacijama u kojim nas je vodio bili smo na korak od senzacije i plasmana na EURO, ali nas je nesretni penal u Francuskoj koštao plasmana.
Međutim, sve smo naplatili u narednom ciklusu, kada smo zahvaljujući Zmajevima i Papetu vidjeli Brazil, Mundijal i Maracanu.
Nikada neću zaboraviti sarajevsku pressicu kada je saopštio spisak za Mundijal, kada je najavio da tada popirlično anonimni Muhamed Bešić jedini u našim redovima može zaustaviti planetarnu zvijezdu – Lionela Messija.
Pojedine kolege novinari zlokobno su se osmjehivali i pitali se da li je ovaj čovjek normalan...Međutim, vrlo brzo ih je razuvjerio, već na otvaranju Mundijala, kada smo poprilično nesretno poraženi od favorizirane Argentine, kasnijeg finaliste.
Upravo u tom susretu svijet je saznao za našeg Mumeta. Ali, većina je smatrala da Pape pojma nema. Facebook menadžeri tako tvrde i danas, ali ja ću mu biti zahvalan do kraja života. Doživio sam da na stadionu kakav je Maracana čujemo našu himnu, da Vedator pogodi u tom susretu protiv Gaučosa, da Argentinci strepe od eventualnog izjednačenja.
Nepravda se surovo poigrala u narednom kolu s nama, ali i Papetom. Naime, u meču s Nigerijom kod 0:0 poništen nam je čist gol, a upravo zahvaljujući tome nismo vidjeli drugi krug.
Nakon Mundijala, pred Sušićem je bio najteži zadatak u životu, teži nego što je imao protiv odbrana Crvene zvezde, Partizana, Hajduka, Marseillea, Argentine, Rumunije, Italije i mnogih drugih. Nije izdržao, smijenjen je pod pritiskom javnosti.
Nevjerovatno koliko je samo negativne energije bilo u tim trenucima. Papetu se zamjeralo sve i svašta, pa i to što je najbolji fudbaler u historiji bh. fudbala (zvanično), što je igrao za Sarajevo, a ne za neki drugi bh. klub, što u selekciju zove amidžića, što nije pozvao igrače koji su imali više minuta u repki nego u svojim klubovima posljednjih godina (Rahimić, Stevanović, Zahirović...).
Još od Sušićevog dolaska na čelo Zmajeva mnogi su žalili za "domoljubom" Ćirom Blaževićem, prigovarali Papetu da je tu samo zbog para, da ne voli Bosnu... Pape, izvini u ime svih njih, nisu znali šta rade i pričaju.
Nikad, ali nikad dok živim neću zaboraviti njegove suze u Parizu, kada smo s domaćinima odigrali 1:1 i ostali bez plasmana na EURO. Tu se vidjelo ko je Safet Sušić Pape.
Zar možemo zaboraviti noć s 15. na 16. oktobar kad doslovno niko nije spavao. Zmajevi su bili u Brazilu. Safet nas je itekako zadužio i licemjerno je da se na onakav način otjera. Mada je imao grešaka, to ne sporim. Nisam fudbalski stručnjak i u to neću ulaziti.
Ipak, dok živimo sjećat ćemo se prvog selektora koji nas je odveo na neko veliko takmičenje. To se zaboraviti ne može.
Nevjerovatno mi zvuči činjenica da je više cijenjen u regionu, pogotovo u Francuskoj, nego ovdje u svojoj Bosni.
Zato, za one neupućene, objavit ću i kratku njegovu biografiju, mada bi se o Saji moglo pisati danima.
Safet Sušić Pape rođen je 13. aprila 1955. godine u Zavidovićima. Jedan je od najboljih fudbalera Evrope i svijeta u svojoj generaciji. Karijeru je započeo u Krivaji iz Zavidovića, gdje je već sa 16 godina počeo igrati u prvom timu. Sezonu 1972./73. počeo je kao igrač FK Sarajevo, za čiji prvi tim je debitovao 3. avgusta 1973.
Tada su definitivno nastupili nezaboravni dani kako za Safeta, tako i za navijače tima s Koševa. Naime, u sljedećih desetak godina, i 350 odigranih utakmica, Safet je za bordo tim postigao oko 250 golova, asistirao u bezbroj situacija i predriblao na stotine protivnika.
Za reprezentaciju SFRJ Sušić je debitovao 5. oktobra 1977. u Budimpešti protiv Mađarske i postigao dva gola. Na sljedećoj utakmici, protiv Rumunije u Bukureštu, postiže prvi hat-trick, a nezaboravne su njegove partije i protiv velesila kakve su bile Italija i Argentina. U oba ta navrata ubilježio je po tri gola, što je predstavljalo debi u reprezentaciji koji još nije zabilježen!
Dobitnik je i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva 1981., a oduševljavao je i u dresu PSG-a. Tu je postao također jedan od najvećih klupskih fudbalera svih vremena.
Mnogi i danas se s ponosom prisjete Papeta i njegove magije kojom je očarao Pariz. Po njegovim riječima, jedina neispunjena želja u karijeri je bila da zaigra za Bosnu i Hercegovinu.
I za kraj, legendo sretan ti 60. rođendan.
