Kako izabrati novog selektora BiH?

Kako vjerovati ljudima koji će birati selektora? Kako? Safet Sušić je bivši, strasti se polako smiruju, na njegova su nejaka leđa natovarili svu odgovornost i čekirali mu jednosmjernu kartu za Pariz, ali pitanje je i dalje legitimno i zvoni u ušima. Kako u Izvršnom odboru Nogometnog saveza nisu vidjeli ono što su mnogi od nas vidjeli? Kako još nakon utakmice s Nigerijom nisu shvatili da je selektor pogubio konce i da bi produžetak mandata direktno ugrozio naš nastup na Evropskom prvenstvu? Bili su čitavo vrijeme uz igrače i stručni štab, kako je moguće da su bili najbliži dešavanjima, a da nisu primjetili ništa? Kako je moguće da su tako ozbiljni i zreli ljudi utrčali u euforiju i kroz nju trčali zatvorenih očiju? I zašto? Zašto su čekali ovoliko? Zar Kipar sam po sebi nije bio dovoljna opomena? Zar najteži poraz u historiji reprezentacije nije bio dovoljan? Doduše, na ovo su pitanje sami odgovorili. Odgovorili su onog dana kada su sazvali onaj cirkus od sastanka, kojemu je jedini cilj bio da se ograde i svu odgovornost prebace na Safeta Sušića. Njega su besramno guruli pred streljački vod sastavljen od nas novinara, navijača, čak i nekih igrača, mase željne krvi, potpuno ignorišući činjenicu da na ugovoru stoje dva potpisnika, a ne sam Safet Sušić. Oni su se povukli i sa strane gledali kako se kotrlja glava čovjeka kojeg su oni izabrali i kojemu su oni podebljali ugovor. Ko? Ko će odgovarati? Niko. Nogometni savezi, ne samo naš nego svi na svijetu, za uzor imaju FIFA-u i UEFA-u, a iako kod nas gledamo u njih kao u savršenstvo, te dvije organizacije djeluju na principu legalne mafije. Kadija te tuži - kadija ti sudi; čelni ljudi UEFA i FIFA na svojim su pozicijima zahvaljujući svojim glasačima, predstavnicima saveza, pa su njih maksimalno zaštitili. Država se ne smije mješati u rad saveza, a izgleda da u državu spada i sudstvo. To je čarobni krug u koji kad jednom upadnete, više ne ispadate. Priče o boljitku lige, reprezentaciji, uspjesima, sve je to manje-više samo kulisa za ono najvažnije. Lovu. Jer bolje od ovoga ne može; pogotovo u banana državama kakva je naša. Pos'o je dobar, a para laka. Ako budući selektor samo jednom kiksa - nastave li nas mučiti povrede, protivnik bude super raspoložen, opet nam delegeriaju nekog sa slabim vidom i još slabijim poznavanjem pravila igre - ako ne bude savršen, Bosna i Hercegovina neće igrati na Evropskom prvenstvu. Biće to gigantski skok unazad za bosanskohercegovački fudbal, financijski i sportski promašaj koji će nas koštati milione i milione. A da za njega neće odgovarati niko. Novi selektor u startu ima alibi - pobogu, ima dva boda iz četiri utakmice. Gospoda u foteljama zato su nakon Kipra stvorili alibi i za sebe - Papetu su dali "podršku", a ustvari žrtvovali njega i devet bodova kako bi zaštitili sebe. Na principu, ako dobije, dobro i jeste, ako ne - mi nismo krivi, on je. I opet kako? Kako im vjerovati nakon svega? Kako vjerovati da će ovih petnaest ljudi – dobro, četrnaest, nešto su se zakačili između sebe - biti sposobno pronaći pravog čovjeka da preuzme takav odgovoran i težak posao? Kako kad je sada očito da prvo misle na sebe, a onda na dobrobit reprezentacije, Saveza, fudbala i sviju nas? Nažalost, moramo. Kada je bila prilika da se bh. fudbal uredi nanovo, iskoristili je nismo, nego smo se vodili onom bolje išta nego ništa. Sada nam se to vraća i osuđeni smo da još godinama vjerujemo ovim ljudima, jer pravog sistema za promjene nema. Nema dok smo nacionalno i klupski podjeljeni, a djelimo se i na dijasporu i domaće, na ljubitelje ovog ili onog igrača... Najvažnije je da se djelimo i da nismo sposobni za promjene. Zato pitanje ”do kad?” i ne možemo postaviti; promjene u Savezu teško je očekivati, ti ljudi su amnestirani od bilo kakve odgovornosti i savjesti i sve što nam ostaje jeste da se nadamo da će, barem kada je u pitanju izbor novog selektora, pritisak javnosti uroditi plodom i da će nekako izabrati pravo ime.