Safet Sušić bivši je selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine. Uhvatio se Pape za formalnost u nedjeljno veče u Haifi i odbio dati ostavku. I možda je u avion za Sarajevo ušetao sa titulom i platom selektora, možda će još nekoliko dana na epoletama nositi generalske činove, ali jasno je da se ta priča katastrofom u Izraelu završila.
Nije bruka u Izraelu nikakva kap koja je prelila čašu. Svako ko bliže prati reprezentaciju - a čini se da su to svi osim odgovornih u Nogometnom savezu - znali su da je selektorova čaša odavno puna i prevrnuta, a da iz nje curi mukotrpno stvarana reputacija naše reprezentacije. Izgubio je Sušić kompas još davno: nakon sramnog Innsbrucka, taktičkog harikirija protiv Nigerije i katastrofalnog poraza od Kipra. U nedjelju u Haifi Sušić je samo potvrdio ono što smo u praksi gledali već mjesecima.
Vremena za analize i rasprave ko je zaista kriv za naš krah u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, odnosno ko je uopće dao priliku Papetu produživši mu ugovor, ima. Vremena ima i za prljavo lobiranje koje ćemo trpiti u narednim danima, u kojima će mnogi gurati svoje kandidate za selektora, pokušavajući izvući neku korist iz toga, kako smo već navikli na Ferhadiji. Međutim, dok su utisci još vrući, valja odgovoriti i na pitanja šta smo to mi ustvari odigrali u nedjelju u Haifi.
Ili kako je selektor Safet Sušić sam sebi zabio, kako to Englezi kažu, posljednji ekser u kovčeg.
Kralj bespotrebne improvizacije ovaj put je imao alibi za svoje u prošlosti često neobjašnjive ideje. Zanemario je Sušić trivijalnosti poput one da je on taj koji sastavlja spisak i danima lupao kako nema napadača, nakon što je zbog povreda ostao bez Edina Džeke i Vedada Ibiševića. Natjeralo ga je to na promjenu sistema, nije se mogao držati svog standardnog 4-4-2, nego je morao tražiti novo rješenje, a - pokazalo se do sada – promjene mu nisu jača strana kao treneru.
Pozvao je Kvržića i automatski ga promovisao u jednog od ključnih igrača, iako je Rijekin krilni igrač na kontu do sada skupio 47 reprezentativnih minuta i samo sedmicu ranije nije bio ni među 23 «najbolja» Bosanca i Hercegovca. Ideja je bila - ili je trebala biti - jednostavna. Pomjeriti zadnji red visoko, dominirati u sredini i posjedu i Izraelce uništiti preko trojice brzonogih "napadača".
Međutim, u fudbalu postoje sitnice poput jednaest protivničkih igrača na terenu, a u ekstremnim slučajevima oni su vođeni i trenerom. Izraleci nisu, kako su ih u nas pokušavali predstaviti, vrhunska ekipa ali na klupi imaju čovjeka koji je poznat po svojim detaljnim analizama protivnika i prilagođavanju njihovoj igri. Iako je Sušić bio taj koji je u teoriji imao element iznenađenja na svojoj strani, uspio je naš selektor izgubiti čak i ovu taktičku bitku. Gutmann je samo mogao pretpostavljati šta će Pape uraditi, a pretpostavio je, izgleda, jako dobro.
Doduše, jednu stvar Sušićevi protivnici naučili su u proteklih godinu dana. Bosna i Hercegovina često sama neutralizira svoje jače strane. Pape je tako nakrcao vezni red, ali u praksi je djelovalo kao da im je zaboravio reći šta da rade. Bešić je kao i obično pokrivao rupu od četrdesetak metara, dok se petorka Medunjanin - Pjanić - Kvržić - Lulić - Hajrović nabila u dvadesetak metara bez pravog plana i ideje šta raditi s loptom.
Izraelska odbrana djelovala je panično i loše; dvije jedine dijagonale koje smo uputili u 90 minuta prebacile su im zadnji red i rezultirale sa dvije sjajne prilike koje nismo iskoristili. Ipak, bizarnije je to da nismo iskoristili očite rupe u izraelskoj defanzivi, nego smo se fokusirali na individualne akcije, koje su češće završavale prodatim loptama nego prilikama.
Domaći su su svoje probleme u sredini riješili tako što su potpuno zatvorili Pjanića. Više im nije trebalo; naši su sami od sebe djelovali neoganizovano i izgubljeno. Visoko postavljen zadnji red nije im bio problem, nego su ga pretvorili u prednost. Dodatno su izvlačili Šunjića i Spahića i koristili prostor iza njih. Pokušali su to tridesetak puta, uspjeli "tek" desetak, profitirali golom i crvenim kartonom. Nisu ni igrači zaslužili bolju ocjenu od selektora – neki su imali više pogrešnih nego tačnih dodavanja, a neki dokazali da im nije mjesto u nacionalnoj selekciji.
Kada je selektor u subotu na pressici prije utakmice poručio kako se naša reprezentacija «ne zna braniti» zaista nismo mislili da misli bukvalno. Međutim, tako se ispostavilo.
Naravno, kako smo i navikli, izostala je bilo kakva reakcija s naše klupe. U reakciju ne možemo ubrojati nelogične izmjene na poluvremenu (opet je selektor potrošio dvije odjednom), ali sramotom bi se svakako moralo nazvati ono čemu smo svjedočili nakon isključenja Šunjića. Umjesto da selektor Sušić s aut linije da instrukcije kako bi smo se trebali postaviti, to je morao raditi Asmir Begović, koji je u pedesetoj minuti nekako uspio složiti četvorku ispred sebe.
Štaviše, selektor nakon utakmice nije želio ni komentarisati drugo poluvrijeme jer je igrao s igračem manje; Safet Sušić se predao u onom trenutku kada je Šunjić napustio teren i utakmica je za njega bila gotova. I u praksi je bila gotova jer do tada ionako potpuno izgubljeni i dezorijentisani tim pretvorio se hotičnu gomilu kao na lokalnom školskom igralištu.
Safet Sušić u suštini u nedjelju nije napravio neku veliku taktičku pogrešku – u nedostatku svojih najboljih igrača, i u gomili ideja koje su ga mučile traživši alternative za te nedostatke, kao da se jednostavno odlučio ne zamarati sa formalnostima poput sistema i formacije i pokušao Izraelce dobiti na sreću. Na njegovu žalost, zalihe sreće potrošio je u Žilini i Viljnusu.
Dojučerašnji selektor će uskoro morati u potragu za poslom – nešto što je trebao još davno uraditi - a bude li logično razmišljao mučiti će ga pitanje kako od eventualnog poslodavca sakriti snimke utakmica poput ove. U isto vrijeme dva osvojena boda od dvanest mogućih (ne, nije zaboravio naglasiti, još osamnaest je u igri!), katastrofalna atmosfera u i oko reprezentacije i haos kojeg nam je ostavio dovode sve nas ostale pred zid na kojem ogromnim slovima stoji samo jedno pitanje.
Da li je kasno?
sport.ba @sport.ba
