Džajić, Bajević, Katalinski, Oblak, Aćimović, Petković i drugi, dio su čuvene generacije fudbalske reprezentacije Jugoslavije od koje se očekivao veliki uspjeh na Svjetskom prvenstvu 1974. Iako su u jednom meču na tom Mundijalu uspjeli da postignu devet golova, nedugo zatim - a baš na ovaj dan pijre 40 godina, neslavno su završili sa učešćem na šampionatu u Zapadnoj Njemačkoj.
Isprva je sve bilo sjajno. "Plavi" su preliminarnu fazu završili na tabeli ispred Brazilaca, jednom goleadom su ušli i u historiju, ali su takmičenje završili nizom poraza i skandalom zbog neisplaćenih premija.
Poslije remija sa fudbalskom velesilom iz Južne Amerike, 0:0 sa Brazilom, izabranici Miljana Miljanića su savladali Zair sa 9:0 pa im je 1:1 sa Škotima bilo dovoljno da prvu fazu "plavi" okončaju kao najbolji u grupi. Činilo se da tim za koji su mnogi tvrdili da je "najbolji koji je Jugoslavija ikada imala" na putu velike slave, ali od toga nije bilo ništa kada je počela druga runda nadmetanja.
Tadašnjim sistemom takmičenja bilo je predviđeno da po dvije najbolje ekipe iz četiri preliminarne grupe, u našem slučaju SFRJ i Brazil, prođu u dvije polufinalne grupe. U njima se po četiri reprezentacije nadmetalo međusobno za lidersku poziciju jer je samo ona obezbjeđivala učešće u finalu. No, baš kao i u Čileu 12 godina ranije, obećane a zakasnele premije unijele su razdor u državni tim koji je čak prijetio bojkotom pojedinih utakmica. Na sve to se nadovezao i odlazak predsjedavajućeg selektorske komisije Miljana Miljanića u Madrid, da usred Mundijala i zvanično preuzme rukovođenje timom Reala, pa i ne čudi što je sve stalo poslije dobro odrađene prve faze.
"Plavi" su najprije doživjeli poraz od potonjih prvaka iz SR Njemačke sa 2:0 a zatim su ih savladali i Poljaci (sa 2:1) uz do tada neviđen razlog za jedanaesterac - Jugoslavija je imala loptu, a Karasi je u sopstvenom kaznenom prostoru udario suparničkog igrača.
Nakon tog poraza od najvećeg hita prvenstva, baš na ovaj dan uslijedio je i završni udarac, meč sa Šveđanima koji su slavili sa 2:1 upravo trećeg dana jula.
Tako je pomalo tužno završena priča sjajne generacije, za koju su tadašnji hroničari, a i mnogi posle njih, tvrdili su da je to bio tim za veća djela od bilo kog prethodnog koji je predstavljao Jugoslaviju. No, uspeh je izostao, a zaokružen je porazom od Švedske 3. jula, nakon čega je uslijedilo osmogodišnje odsustvovanje sa šampionata svijeta. Kada su se "plavi" naredni put okupili za svoje mondijalske obaveze, 1982, umjesto Dragana Džajića, Ilije Petkovića, Josipa Katalinskog, Branka Oblaka, Dušana Bajevića, Envera Marića i ostalih čuvenih igrača tog vremena - na red došli su neki drugi čuveni klinci.
sport.ba @sport.ba
Poslije remija sa fudbalskom velesilom iz Južne Amerike, 0:0 sa Brazilom, izabranici Miljana Miljanića su savladali Zair sa 9:0 pa im je 1:1 sa Škotima bilo dovoljno da prvu fazu "plavi" okončaju kao najbolji u grupi. Činilo se da tim za koji su mnogi tvrdili da je "najbolji koji je Jugoslavija ikada imala" na putu velike slave, ali od toga nije bilo ništa kada je počela druga runda nadmetanja.
Tadašnjim sistemom takmičenja bilo je predviđeno da po dvije najbolje ekipe iz četiri preliminarne grupe, u našem slučaju SFRJ i Brazil, prođu u dvije polufinalne grupe. U njima se po četiri reprezentacije nadmetalo međusobno za lidersku poziciju jer je samo ona obezbjeđivala učešće u finalu. No, baš kao i u Čileu 12 godina ranije, obećane a zakasnele premije unijele su razdor u državni tim koji je čak prijetio bojkotom pojedinih utakmica. Na sve to se nadovezao i odlazak predsjedavajućeg selektorske komisije Miljana Miljanića u Madrid, da usred Mundijala i zvanično preuzme rukovođenje timom Reala, pa i ne čudi što je sve stalo poslije dobro odrađene prve faze.
"Plavi" su najprije doživjeli poraz od potonjih prvaka iz SR Njemačke sa 2:0 a zatim su ih savladali i Poljaci (sa 2:1) uz do tada neviđen razlog za jedanaesterac - Jugoslavija je imala loptu, a Karasi je u sopstvenom kaznenom prostoru udario suparničkog igrača.
Nakon tog poraza od najvećeg hita prvenstva, baš na ovaj dan uslijedio je i završni udarac, meč sa Šveđanima koji su slavili sa 2:1 upravo trećeg dana jula.
Tako je pomalo tužno završena priča sjajne generacije, za koju su tadašnji hroničari, a i mnogi posle njih, tvrdili su da je to bio tim za veća djela od bilo kog prethodnog koji je predstavljao Jugoslaviju. No, uspeh je izostao, a zaokružen je porazom od Švedske 3. jula, nakon čega je uslijedilo osmogodišnje odsustvovanje sa šampionata svijeta. Kada su se "plavi" naredni put okupili za svoje mondijalske obaveze, 1982, umjesto Dragana Džajića, Ilije Petkovića, Josipa Katalinskog, Branka Oblaka, Dušana Bajevića, Envera Marića i ostalih čuvenih igrača tog vremena - na red došli su neki drugi čuveni klinci.
