Selektor fudbalske reprezentacije BiH Safet Sušić u ponedjeljak je objavio spisak od 24 igrača, na koje će računati tokom priprema za Mundijal. Konačan spisak, od 23 imena, popularni Pape će objaviti 2. juna, kada ističe FIFA-in rok za prijave.
Znalo se da će biti onih koji će osporiti poneko ime sa spiska, toga uvijek ima, ali da će novinari s velikim negodovanjem reagovati prilikom čitanja spiska zaista je bilo teško pretpostaviti. Jer kako drugačije protumačiti činjenicu da se, prilikom izgovaranja pojedinih imena reprezentativaca, čulo negodovanje, podsmijeh...Upravo tome smo u ponedjeljak mogli svjedočili u Sarajevu.
Pred popularnim Papetom sasvim sigurno je najteži zadatak u životu, teži nego što je imao protiv odbrana Crvene zvezde, Partizana, Hajduka, Marseillea, Argentine, Rumunije, Italije i mnogih drugih. Ipak, on je rođeni pobjednik i siguran sam da će i ovu bitku dobiti, na radost većeg dijela BiH. Nadam se i želim vjerovati većeg dijela BiH.
A za one druge baš me briga...Tako treba i selektor postupiti. Problemi među igračima nakon Innsbrucka izašli su na vidjelo u najgorem mogućem trenutku, pred Mundijal. A pojedini novinari kao da su to jedva dočekali da ispolje svoju netrpeljivost prema trenutnom selektoru. Pitam se, baš kao i preminuli Toše Proeski, šta to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote.
Nevjerovatno koliko je samo negativne energije na jednom malom mjestu. Papetu se zamjera i to što je najbolji fudbaler u historiji bh. fudbala (zvanično), što je igrao za Sarajevo, a ne za neki drugi bh. klub, što u selekciju zove amidžića, što nije pozvao igrače koji imaju više minuta u repki nego u svojim klubovima posljednjih godina (Rahimić, Stevanović, Zahirović...).
Osim toga, nevjerovatno licemjerstvo je prisutno kod mojih kolega. Kažem sa žaljenjem kolega. Ne svih, već pojedinaca, koji će javno ili na društvenim mrežama popljuvati selektora, a sutradan, kao da se ništa nije desilo, jedva čekati da odu na kafu s njim i tu ga naravno nahvaliti. I pohvaliti se onda na Facebooku kako su proveli dan sa Sajom.
Ne čudi me to od novinara iz susjedstva, koji uporno rade na rušenju pozitivne atmosfere u reprezentaciji BiH, već od domaćih novinara, koji doslovno huškaju narod protiv selektora, pa i pojedinih igrača.
Odavno znam da su upravo novinari najveće zlo bh. sporta. Sa žalošću konstatujem da sam i ja u toj grupi, po profesiji. Ipak, ne želim biti takav, želim biti iznad svega toga. Bog mi je svjedok, a za druge i ne marim kako će reagovati na ovaj tekst.
Pitam se samo zašto su pojedine "kolege" tako frustrirane pa na drugima moraju to ispoljiti. Šta bi bilo da se tako prigovara jednom Ancelottiju, Guardioli ili nekom trećem što je u tim ubacio ovog, a ne nekog drugog igrača. I to konstantno. Još od Sušičevog dolaska na čelo Zmajeva. Mnogi su žalili za "domoljubom" Ćirom Blaževićem, prigovarali Sušiću da je tu samo zbog para, da ne voli Bosnu. Jok, eto Ćiro voli i besplatno došao da nas odvede na Mundijal. Sigurno da s Papetom nije toliko uzbudljivo se družiti gospodi kao s Ćirom, koji psovkama i primitivnim ponašanjem kao magnet je privlačio raznorazne nazovi novinare.
S druge strane, tih, nenametljiv, Safet ne odaje takav utisak. Naprotiv. Nikad, ali nikad neću zaboraviti njegove suze u Parizu, kada smo s domaćinima odigrali 1:1 i ostali bez plasmana na EURO. Sudijska nepravda i neopreznost kapitena Spahića tada su nas itekako koštali, ali Pape je nakon toga došao još jači, odlučniji, zreliji, pa i spremniji da svima pokaže da možemo otići na jedno veliko takmičenje. I hvala Bogu uspio. Na sreću nas, koji istinski volimo ovu zemlju i koji nemamo rezervne, već u duši živimo s našom Bosnom. I Hercegovinom.
Sada trebamo izaći složno, svi skupa, kao nikad do sada, i selektor, igrači, čelnici Saveza, novinari, navijači, svi kao jedan, zbog nastupa na Mundijalu i stvoriti što bolju atmosferu koja će Zmajeve ispratiti u zemlju fudbala.
Teško da će do toga zaista i doći, a realnost je da će to ostati samo moji snovi. I ništa više. Tome u prilog govori već pomenuto ponašanje na posljednjoj konferenciji za novinare, kada se svaka Sušićeva rečenica dočekivala "na nož", s negodovanjem, koje je očito unaprijed izrežirano. Nije mi jasno kako neko o najboljem fudbaleru BiH u historiji, kojeg cijene sigurno više u svijetu, nego kod nas, može takve budalaštine i bljuvotine pisati, a bez da i pokuša ih provjeriti. I što je još gore narod vjeruje tome što pročita.
Umjesto da smo ponosni na selektora koji nas je po prvi put odveo na veliko takmičenje mi u svemu mu tražimo falinku. Te nije dobio nijednu veću utakmicu, te konstantno poređenje s Ćirom Blaževićem. Svi samo spominju Belgiju i kako smo je raštimali, ali zaboravljaju da ta Belgija, tada nije bila ni približno jaka kao danas. Ne želim umanjivati uspjeh koji je Ćiro postigao s repkom, ali samo da se zna.
Interesantno je da novinari ne prezaju ni od čega, da na svaki mogući način oblate selektora. Vjerovatno je to za račun pojedinih lobija, napišu ono što im se naredi. Ne krivim ih previše, ali zanima me kako im je kad se osame, da li ih je imalo sramota. I imaju li namjeru ikada zatražiti halala od Papeta. Znaju li kako se njegovi bližnji osjećaju zbog toga, kada pročitaju raznorazne bljuvotine o njemu.
Odavno se priča o tome da u novinarstvu se naručuju tekstovi za ili protiv nekoga, ali neću da vjerujem u to. Ne želim, jer nism vidio svojim očima i uvjerio se. Ali ne bi me začudilo, pogotovo kad vidim lica tih kolega, koji s nestrpljenjem jedva čekaju neuspjeh na Mundijalu da "opletu" po repki i selektoru.
Zamjera se selektoru što je pozvao jednog od najboljih golmana njemačke Cvajte Fejzića, a većina ga nikad nije ni vidjela na djelu, osim na fotografijama ili eventualnom nekom video klipu. Zamjera se i nepozivanje Sanjina Prcića, a čak ni novinari nemaju pojma koju tačno poziciju momak igra, već napadaju selektora konstantno jer je poznan npr. Vršajević. Ranije je to bilo zbog Senijada Ibričića, Adnana Zahirovića i drugih. Odavno se selektoru preko medija spočitava nepozivanje u selekciju pojedinih igrača, a od nekih se već prave novi Messi, Ronaldo, Pirlo ili Zidane nakon samo jedne dobre utakmice.
Neki idu u krajnost, pa se pitaju zašto je tu Vršajević, a ne recimo neki veznjak koji ni u snovima ne može pokriti poziciju desnog beka. Naviknut sam na to, jer vidim da se pojedinci uopće ne razumiju u fudbal, svejedno im je ko gdje igra. Ne daj Bože takvih da se dočepaju selektorske funkcije. Najbolje bi im bilo da se prihvate jednog od fudbalskih menadžera na netu i neka tu pokazuju svoje "znanje", te iskale godinama nataloženu isfrustriranost.
Za takve, pitanje šta ste postigli u životu, osim što pljujete sve što vam ne odgovara. Da li ste zaigrali možda za Sarajevo, PSG, bivšu Jugoslaviju ili možda vodili Zmajeve do historijskog uspjeha? Srećom to ni u snovima nećete postići. U najboljem slučaju mogli bi očistiti selektoru kopačke, pa da im i u poznim godinama pokaže kako se igra i bori za domovinu. Domovinu koju Pape siguran sam nikad nije zaboravio, a to je i dokazao bezbroj puta.
Nevjerovatno koliko ima i licemjerstva. Gadi mi se sve, zaista. Zar moram biti u očima javnosti kao i ostatak ovakvih kolega.
Srećom, ima i onih normalnih, koji su za Zmajeve, ne samo za Papeta, Džeku ili Spahu. Jedno se mora znati, a to je da je selekcija iznad svega, pa i pomenutih. Otići će svi oni jednog dana, ali Zmajevi će ostati, da ponosno nas predstavljaju nadam se i na idućim velikim takmičenjima.
Pitam se kakav smo to narod kada su nam draži pogoci Mandžukića od Džekinih, kada slavimo promašaje Dijamanta, a radujemo se uspjesima Rakitića, Modrića, Jojića i drugih susjeda. Da se razumijemo, nemam ništa protiv njih, drago mi je zbog njihovih dostignuća, ali Boga mi još draže, ma mnogo više, kada to urade Vedator, Dijamant, Lepi, Izi ili neko drugi.
Zato moj Pape, tebi i tvojim momcima od srca želim da na Mundijalu dogurate što dalje, u inat svima. Posebno dušmanima u ovoj našoj prelijepoj BiH.
I za kraj, da se razumijemo, možda se i ja ne slažem s ovim spiskom, ali zadržat ću to za sebe. Ne smatram se nikakvim stručnjakom, već zaljubljenikom u najvažniju sporednu stvar na svijetu, koju volim srcem i dušom, a ne zbog nekog interesa. Selektor je tu, već je napravio dosta toga. Da postignemo samo jedan gol na Mundijalu, a ništa drugo ne napravimo ja ću mu vječno biti zahvalan što nas je odveo u Brazil. I to direktno, a ne kroz baraž.
Naravno, ne smijem zaboraviti još jednu ličnost koja je u ovoj priči itekako važna. A to je legenda Grbavice, Ivica Osim. Popularni Švabo od prvog dana stao je uz Papeta i da nema njega, Hadžibegića, Bajevića i drugih vjerujem da Sušić ne bi na kraj lahko izašao s pomenutim lešinarima. Zato Pape i Švabo hvala vam za sve, hvala vam za onaj osmjeh u noći s 15. na 16. oktobar, kada Bosna nije spavala, kada ste ovom isfrustriranom narodu podarili malo radosti na lica.
Neko može pomisliti da sam s namjerom ovo uradio da odbranim selektora jer sam mu možda prijatelj, jer me neko nagovorio, ali samo mi je Bog svjedok da to radim čiste savjesti. Zbog toga što pravda mora biti zadovoljena. I hoće nadam se.
I završit ću s ovim. Pametnom je i išaret dovoljan.
sport.ba @sport.ba
Pitam se samo zašto su pojedine "kolege" tako frustrirane pa na drugima moraju to ispoljiti. Šta bi bilo da se tako prigovara jednom Ancelottiju, Guardioli ili nekom trećem što je u tim ubacio ovog, a ne nekog drugog igrača. I to konstantno. Još od Sušičevog dolaska na čelo Zmajeva. Mnogi su žalili za "domoljubom" Ćirom Blaževićem, prigovarali Sušiću da je tu samo zbog para, da ne voli Bosnu. Jok, eto Ćiro voli i besplatno došao da nas odvede na Mundijal. Sigurno da s Papetom nije toliko uzbudljivo se družiti gospodi kao s Ćirom, koji psovkama i primitivnim ponašanjem kao magnet je privlačio raznorazne nazovi novinare.
S druge strane, tih, nenametljiv, Safet ne odaje takav utisak. Naprotiv. Nikad, ali nikad neću zaboraviti njegove suze u Parizu, kada smo s domaćinima odigrali 1:1 i ostali bez plasmana na EURO. Sudijska nepravda i neopreznost kapitena Spahića tada su nas itekako koštali, ali Pape je nakon toga došao još jači, odlučniji, zreliji, pa i spremniji da svima pokaže da možemo otići na jedno veliko takmičenje. I hvala Bogu uspio. Na sreću nas, koji istinski volimo ovu zemlju i koji nemamo rezervne, već u duši živimo s našom Bosnom. I Hercegovinom.
Sada trebamo izaći složno, svi skupa, kao nikad do sada, i selektor, igrači, čelnici Saveza, novinari, navijači, svi kao jedan, zbog nastupa na Mundijalu i stvoriti što bolju atmosferu koja će Zmajeve ispratiti u zemlju fudbala.
Teško da će do toga zaista i doći, a realnost je da će to ostati samo moji snovi. I ništa više. Tome u prilog govori već pomenuto ponašanje na posljednjoj konferenciji za novinare, kada se svaka Sušićeva rečenica dočekivala "na nož", s negodovanjem, koje je očito unaprijed izrežirano. Nije mi jasno kako neko o najboljem fudbaleru BiH u historiji, kojeg cijene sigurno više u svijetu, nego kod nas, može takve budalaštine i bljuvotine pisati, a bez da i pokuša ih provjeriti. I što je još gore narod vjeruje tome što pročita.
Umjesto da smo ponosni na selektora koji nas je po prvi put odveo na veliko takmičenje mi u svemu mu tražimo falinku. Te nije dobio nijednu veću utakmicu, te konstantno poređenje s Ćirom Blaževićem. Svi samo spominju Belgiju i kako smo je raštimali, ali zaboravljaju da ta Belgija, tada nije bila ni približno jaka kao danas. Ne želim umanjivati uspjeh koji je Ćiro postigao s repkom, ali samo da se zna.
Interesantno je da novinari ne prezaju ni od čega, da na svaki mogući način oblate selektora. Vjerovatno je to za račun pojedinih lobija, napišu ono što im se naredi. Ne krivim ih previše, ali zanima me kako im je kad se osame, da li ih je imalo sramota. I imaju li namjeru ikada zatražiti halala od Papeta. Znaju li kako se njegovi bližnji osjećaju zbog toga, kada pročitaju raznorazne bljuvotine o njemu.
Odavno se priča o tome da u novinarstvu se naručuju tekstovi za ili protiv nekoga, ali neću da vjerujem u to. Ne želim, jer nism vidio svojim očima i uvjerio se. Ali ne bi me začudilo, pogotovo kad vidim lica tih kolega, koji s nestrpljenjem jedva čekaju neuspjeh na Mundijalu da "opletu" po repki i selektoru.
Zamjera se selektoru što je pozvao jednog od najboljih golmana njemačke Cvajte Fejzića, a većina ga nikad nije ni vidjela na djelu, osim na fotografijama ili eventualnom nekom video klipu. Zamjera se i nepozivanje Sanjina Prcića, a čak ni novinari nemaju pojma koju tačno poziciju momak igra, već napadaju selektora konstantno jer je poznan npr. Vršajević. Ranije je to bilo zbog Senijada Ibričića, Adnana Zahirovića i drugih. Odavno se selektoru preko medija spočitava nepozivanje u selekciju pojedinih igrača, a od nekih se već prave novi Messi, Ronaldo, Pirlo ili Zidane nakon samo jedne dobre utakmice.
Neki idu u krajnost, pa se pitaju zašto je tu Vršajević, a ne recimo neki veznjak koji ni u snovima ne može pokriti poziciju desnog beka. Naviknut sam na to, jer vidim da se pojedinci uopće ne razumiju u fudbal, svejedno im je ko gdje igra. Ne daj Bože takvih da se dočepaju selektorske funkcije. Najbolje bi im bilo da se prihvate jednog od fudbalskih menadžera na netu i neka tu pokazuju svoje "znanje", te iskale godinama nataloženu isfrustriranost.
Za takve, pitanje šta ste postigli u životu, osim što pljujete sve što vam ne odgovara. Da li ste zaigrali možda za Sarajevo, PSG, bivšu Jugoslaviju ili možda vodili Zmajeve do historijskog uspjeha? Srećom to ni u snovima nećete postići. U najboljem slučaju mogli bi očistiti selektoru kopačke, pa da im i u poznim godinama pokaže kako se igra i bori za domovinu. Domovinu koju Pape siguran sam nikad nije zaboravio, a to je i dokazao bezbroj puta.
Nevjerovatno koliko ima i licemjerstva. Gadi mi se sve, zaista. Zar moram biti u očima javnosti kao i ostatak ovakvih kolega.
Srećom, ima i onih normalnih, koji su za Zmajeve, ne samo za Papeta, Džeku ili Spahu. Jedno se mora znati, a to je da je selekcija iznad svega, pa i pomenutih. Otići će svi oni jednog dana, ali Zmajevi će ostati, da ponosno nas predstavljaju nadam se i na idućim velikim takmičenjima.
Pitam se kakav smo to narod kada su nam draži pogoci Mandžukića od Džekinih, kada slavimo promašaje Dijamanta, a radujemo se uspjesima Rakitića, Modrića, Jojića i drugih susjeda. Da se razumijemo, nemam ništa protiv njih, drago mi je zbog njihovih dostignuća, ali Boga mi još draže, ma mnogo više, kada to urade Vedator, Dijamant, Lepi, Izi ili neko drugi.
Zato moj Pape, tebi i tvojim momcima od srca želim da na Mundijalu dogurate što dalje, u inat svima. Posebno dušmanima u ovoj našoj prelijepoj BiH.
I za kraj, da se razumijemo, možda se i ja ne slažem s ovim spiskom, ali zadržat ću to za sebe. Ne smatram se nikakvim stručnjakom, već zaljubljenikom u najvažniju sporednu stvar na svijetu, koju volim srcem i dušom, a ne zbog nekog interesa. Selektor je tu, već je napravio dosta toga. Da postignemo samo jedan gol na Mundijalu, a ništa drugo ne napravimo ja ću mu vječno biti zahvalan što nas je odveo u Brazil. I to direktno, a ne kroz baraž.
Naravno, ne smijem zaboraviti još jednu ličnost koja je u ovoj priči itekako važna. A to je legenda Grbavice, Ivica Osim. Popularni Švabo od prvog dana stao je uz Papeta i da nema njega, Hadžibegića, Bajevića i drugih vjerujem da Sušić ne bi na kraj lahko izašao s pomenutim lešinarima. Zato Pape i Švabo hvala vam za sve, hvala vam za onaj osmjeh u noći s 15. na 16. oktobar, kada Bosna nije spavala, kada ste ovom isfrustriranom narodu podarili malo radosti na lica.
Neko može pomisliti da sam s namjerom ovo uradio da odbranim selektora jer sam mu možda prijatelj, jer me neko nagovorio, ali samo mi je Bog svjedok da to radim čiste savjesti. Zbog toga što pravda mora biti zadovoljena. I hoće nadam se.
I završit ću s ovim. Pametnom je i išaret dovoljan.
