sport.ba @sport.ba
Sasvim slučajno, u jednom zaprešićkom dvorištu, za oko mi je prije nekoliko dana zapeo jedan dječji koš. Ne toliko zbog njega samoga, već zbog natpisa na njegovoj tabli. Velikim je slovima bilo ispisano ime - Duncan.
Hm, već odavno mi srce teško prima činjenicu da je u našoj državi sve manje drvenih tabli i koševa po ulicama, jer osamdesetih godina, kada sam bio dijete, skoro je svaka šibenska ulica imala koš gdje si morao čekati u redu kako bi zaigrao. Skoro pa čudno mi je bilo vidjeti i sam koš, a pogotovo ime košarkaškog i sportskog genijalca koji još uvijek vlada NBA parketima. S 37 teških godina na leđima.
Osvrnemo li se na NBA ligu u zadnjih petnaest godina, činjenica je da je masa bila opčinjena silinom Shaqa O'Neala, konstantnim ''one man showom'' Kobea Bryanta ili današnjom snagom i moći LeBrona Jamesa. Njihova su imena bila rezervirana za takve dječje i druge koševe diljem svijeta. No, istina je zapravo da je cijelo to vrijeme u košarkaškom, u momčadskom smislu, vladala jedna momčad. San Antonio Spurs.
S Wake Foresta su 1997. godine, kao prvi izbor na draftu, Teksašani uzeli Tima Duncana i time napravili prvi i vjerojatno ključni korak prema svim svojim uspjesima. Od tada, pa do danas, San Antonio je vječno u doigravanju te četiri puta prvak, jednom finalist, dva puta finalist Zapada i samo jednom ispod petog mjesta na Zapadu u osnovnom dijelu sezone.
Godinu dana prije Duncanovog dolaska prvim trenerom je u San Antoniju postao Gregg Popovich, apsolutni majstor svog posla, koji je zakotrljao jedan od najuspješnijih sportskih svjetskih kolektiva novijeg doba. I što je najljepše u svemu, San Antonio nije u NBA smislu destinacija poput Los Angelesa, New Yorka ili Miamija, gradova za koje zvijezde čekaju u redu za dolazak. San Antonio je potiho i mudro radio, inteligentno poslovao i stvorio - diva.
Svaki za sebe, Kobe i Shaq, nikada ne bi napravili ono što su zajednički, makar uz dosta netrpeljivosti, napravili u Lakersima. LeBron je vagao i vagao gdje će napokon biti prvak, pa je pogledao prema Dwyaneu Wadeu. A San Antonio? Pametan izbor zvan Duncan je nadopunjen s dva genijalna posla. Dvije godine poslije uzet je dragulj kao 57. izbor na draftu, pa još dvije kasnije je pokupljen dijamant kao 28. izbor na draftu. Hej, 57.i 28.? Pa, to su 83 gadne poslovne pogreške ostalih klubova...
Manu Ginobili i Tony Parker su se s Duncanom stopili u genijalan trio koji je danas drugi najbolji trojac svih vremena! Po pobjedama su ispred njih ostali jedino Bostonovi majstori Bird, McHale i Parish. Ljepota je u svemu i to što su tako daleko, u sportu kojem Amerikanci često ne daju pristup nikome drugome, dogurali Argentinac, Francuz i div s Djevičanskih Otoka.
Zaključno s 2007. godinom San Antonio je od Duncanova dolaska četiri puta bio prvak. I onda su Spursi u iduće tri sezone dva puta ispadali u doigravanju u prvom krugu, a jednom u drugom. Kraj genijalaca je bio tu negdje, iza ugla, mislilo se. No...
Prije dvije sezone San Antonio je odigrao fantastičnu seriju finala Zapada protiv Oklahome, ali su mlade snage te novoformirane momčadi, koje su doslovno letjele parketom, bile previše i za genijalni um iz Teksasa. No, niti tu nije bio kraj Spursa. Godinu dana kasnije su otišli korak naprijed u svakom smislu.
Veliki finale NBA lige s Miami Heatom donio je još inteligentniju, pametniju i jednostavniju košarku koja je morala biti okrunjena novim petim prstenom. Uzeli bi ga Spursi da je Popovich samo nakratko zažmirio prema ljepoti koju zagovara, da je odlučio zadnjih 45 sekundi šeste finalne utakmice potrošiti na silne prekršaje.
I kada je San Antonio izgubio tu veličanstvenu finalnu seriju, koja je na najbolji način ilustrirala kako je to kada se sukobe snaga protiv mozga, mislilo se da je to definitivni kraj. Pogotovo Ginobili, ali i Duncan, bili su milimetrima blizu odlaska u ranom ljetu prošle godine. Ali, ne, Spursi su se zakotrljali još jednom i ta genijalnost traje i dalje. San Antonio je danas, desetak utakmica prije kraja osnovnog dijela sezone, najbolja momčad NBA lige!
Iako su dvojica od njih trojice bliže četrdesetoj negoli tridesetoj, oni i dalje oduševljavaju. Oni odavno ne mogu igrati na snagu, niti na silinu (točnije, tako nikada nisu niti igrali), ali košarkaški mozak i dalje radi savršeno. I, zapravo, uopće nisu bitni prsteni, pobjede i nagrade, sve su to oni uzeli ranije. Bit je da možda govorimo o najboljoj košarci svih vremena koju režira cijela momčad, a ne pojedinac. I zato je sasvim normalno da poželimo takvu košarkašku i sportsku inteligenciju vječno gledati...
