Nije sasvim poznato tko je u našem ionako nesretnom i izranjavanom sportu posijao teoriju o preranom odlasku sportaša, najčešće nogometaša i košarkaša, u inozemstvo. Sigurno je samo da mu time nije napravio ništa dobro...
Moguće je njen zametak u ograničenoj, uskogrudnoj genetskoj mapi čovjeka s naših prostora, lokalca a ne kozmopolita, vazda osvajavanog a nikad osvajača, čovjeka vezanog za maticu koji je u vječitom strahu da je sve izvan njezina neposrednog okruženja nesigurno, neprijateljsko i užasavajuće.
A možda smo, poput likova iz ruske umjetnosti, jednostavno loši i neprilagodljivi stranci, neizlječivo nostalgični.
Ako se vratimo uže, u srce same teorije, toliko isprazne da bismo je mogli zvati tlapnjom, izglednije je da je ideju o propadanju hrvatskih sportskih talenata izvan skuta nacionalnoga proizvodnog procesa skovao kakav sportski trener (najvjerojatnije nogometni) prije negoli novinar. Tehnički gledano, ona ne može biti starija od početka 90-ih godina i rađanja suverene nam države. Za vrijeme Jugoslavije tako patetična konstatacija nije mogla nastati em stoga što bi nam bilo nevažno ako bi talentirani napadač u nježnim godinama pobjegao iz Beograda, Titograda ili Prištine, em stoga što se to tehnički nije moglo izvesti do samog kraja jugolige (opće je poznata odrednica FSJ-a bila zabrana odlaska do 28. godine života). Baš ta činjenica, da je odlazak u inozemstvo bio ograničen samo na sportaše zrele dobi, vjerojatna je ona najnotornija podloga iz koje se floskula izlegla.
Dakle, nakazna tvrdnja kojom nas živciraju već dulje od 20 godina mogla je nastati najranije na primjerima Igora Jovičevića i Gorana Vučevića, dvojice ekstranadarenih (premda ne i naročito radišnih!) veznjaka koji su uvenuli u Real Madridu odnosno Barceloni, a da nisu pravo niti zaigrali nogomet.
Košarkaški su se mozgovi na nju prilijepili kasnije. Moglo je to biti u doba odljeva dvo-i-kusur-metraša, konkretno Dalibora Bagarića i Brune Šundova, jer prije njih dvojice i nemamo registrirane odlaske visokotalentiranih košarkaša baš u adolescentskim godinama.
Da će mladi sportaš propasti ako će rano zamijeniti klub iz države u kojoj je rođen bio je samo stereotip, obična predrasuda, i tada. Još je više danas. Izvan Hrvatske i zemalja u njezinom balkanskom okruženju ona nije pustila korijenje.
Još je zanimljivo i to da do njezina opetovanog zloupotrebljavanja dolazi samo kad sportaš prelazi u zahtjevniju natjecateljsku sredinu, te samo kad dolazi do prelaska u stranu državu. Drugim riječima, da sportaš preseli iz Čakovca u Dubrovnik, nitko se ne bi sjetio fantazija o ognjištima, babama i didama, uopće imaginarija koji kao da je pokupljen iz Thompsonovih pjesmarica.
Pogledajmo sad koliko je realno pretpostaviti da se strancu, na priliku Hrvatu, teže uklopiti po dolasku u novu, navodno ksenofobičnu sredinu.
Prvo, nogomet je danas visoko internacionaliziran posao. Osim endemskih slučajeva poput onog u Bilbauu, on je nacionalno, rasno i vjerski apsolutno i posvuda diverzificiran i pluraliziran. Prvo, nogomet je danas visoko internacionaliziran posao. Osim endemskih slučajeva poput onog u Bilbauu, on je nacionalno, rasno i vjerski apsolutno i posvuda diverzificiran i pluraliziran. Danas je u tom pogledu za mlade igrače situacija bolja no što je bila prije 20-ak i više godina, ponajprije iz razloga bolje organizacije.Danas je u tom pogledu za mlade igrače situacija bolja no što je bila prije 20-ak i više godina, ponajprije iz razloga bolje organizacije.
Postoje dvije vrste klubova: oni koji su "friendly" prema mladim igračima sa svih strana svijeta, kao što je primjerice Ajax (kamo bi navodno trebao otići Dinamov zagorski 'wunderkind' Robert Murić), i oni veliki klubovi, poput Chelseaja (za koji je potpisao hajdukovac Pašalić). Razlika između njih je u tome da Ajax razvija igrača kojeg dovede unutar vlastite klupske strukture, dok Chelsea za istu stvar koristi poligon prijateljskih klubova kamo takve akvizicije parkira. Najčešće su to klubovi u Nizozemskoj poput, primjerice, Vitessea.
E sad, idemo razmisliti hladne glave, gdje je za razvoj mladog igrača bolje i poticajnije igrati, u Eredivisiji ili HNL-u?
Postoje još dva razloga zbog kojih je odlazak i inozemstvo danas investicija s daleko manjim rizikom no što je bila ranije. Prvo, u slučaju maloljetnih sportaša s njima se seli cijela obitelj. Drugo, ozljede, pa i one najteže, nisu više fatalne po karijere kao što su bile nekad, tako da opravdavanje igračke stagnacije zbog pretprpljenih ozbiljnih ozljeda sve više gubi na značaju.
Kod nas se, nažalost, stvar i dalje mistificira, unatoč tome što dokaza da nam sportaši propadaju zato jer zarana odlaze van jednostavno – nema. Kako možemo znati da su propali zato jer nisu dobili jednaku šansu? Što ako je to bilo do njihovih karakternih felera? I zašto, pobogu, pretpostavljamo da bi isti ti igrači uspjeli da su ostali u Hrvatskoj? Je li itko mjerio koliko se vrhunski talentiranih sportaša nije realiziralo u Hrvatskoj? Krenite od nogometaša? Ili od košarkaša? U tili ćete ih čas popisati ne na desetke, već na stotine.
Nameće se još jedno interesantno pitanje. Uzmimo da je mladi sportaš talentiran ali i vrlo problematičan karakter. Zašto bi kao takav uspio u Hrvatskoj jedno je pitanje. Drugo, kudikamo bitnije je, zašto bi ga se kao takvog trebalo forsirati i trpjeti u Hrvatskoj? I ako već ima propasti, zašto je bolje da propadne u Hrvatskoj nego negdje drugdje?
Gomila pitanja vodi jedinome logičnom zaključku: koliko god mi mislili da je posrijedi tajni plan uništenja, klubovi koji uzimaju mlade nogometaše iz Hrvatske nemaju interes upropaštavati ih, baš kao što Dinamo nema interes upropastiti Murića kada ga kao 13-godišnjaka uzme iz Krapine.
Ono što iritira još više, konkretno u Murićevu slučaju, jest deplasirano nametanje tajminga. Počinje se razglabati kad je prerano a kad je na vrijeme, pa onda ispada da je u Murićevu slučaju (uskoro 18 godina) prerano, dok u Jedvajevu (17) ili Kovačićevu (18) nije bilo prerano. Zaključno, ranim odlascima hrvatskih sportaša u inozemstvo na kvaliteti će dobivati reprezentacija, za koju će ovi dolaziti igrati tehnički obučeniji, fizički spremniji i taktički odgovorniji no što bi bili da su dulje ostali u Hrvatskoj. Gubit će klubovi, to je istina, samo što se s obzirom na uspjehe koje isti ti klubovi postižu (pogotovo s hrvatskim talentom u svojim redovima), nekako ne čini da ćemo biti na naročitom gubitku.Naravno, razlika je u milijunima umjesto u godinama, a zna se tko je i iz kojih razloga potencira. Je li netko za Dinamo odigrao nula, 10 ili 30 ionako odreda nevažnih utakmica, potpuno je irelevantno. Novinarima koji to svjesno ili nesvjeno relativiziraju za račun upravljačke strukture u maksimirskom klubu moralo bi biti jako neugodno.
Zaključno, ranim odlascima hrvatskih sportaša u inozemstvo na kvaliteti će dobivati reprezentacija, za koju će ovi dolaziti igrati tehnički obučeniji, fizički spremniji i taktički odgovorniji no što bi bili da su dulje ostali u Hrvatskoj.
Gubit će klubovi, to je istina, samo što se s obzirom na uspjehe koje isti ti klubovi postižu (pogotovo s hrvatskim talentom u svojim redovima), nekako ne čini da ćemo biti na naročitom gubitku.
Za kraj, primjeri. Ryan Giggs, Gareth Bale i Aaron Ramsey velške su klubove napustili zarana. Da su otišli kasnije, bi li postali tako dobri igrači?
Zatim, svi najbolji svjetski nogometaši u zadnjih 5-10 godina prve su transfere u inozemstvo napravili vrlo mladi: Messi s 13 godina, Cristiano Ronaldo s 18, Ibrahimović s 20, Rooney s 18, brazilski Ronaldo s 18, Kaka, Ronaldinho i Neymar s 21. Sa 17 ili 18 u nove su, strane i iznimno zahtjevne sredine prelazili i Diego Costa, Paul Pogba, Gerard Pique, Giuseppe Rossi, Cesc Fabregas...
Kad su oni najbolji u pitanju, rano traženje izazova i veće konkurentnosti zapravo se pokazuje preduvjetom izvrsnosti.
Drugim riječima, legitimno je postaviti pitanje bi li Luka Modrić i Mario Mandžukić bili još bolji igrači no što su danas da su u inozemstvo otišli mlađi umjesto s 23 (Modrić) odnosno 24 godine?
Konačno, Ivan Perišić (17), Mateo Kovačić (18) i Ivan Rakitić (19) dokaz su da rani odlasci u jake klubove, unatoč mogućim kraćim razdobljima stagnacije, nipošto ne moraju značiti niti znače propast.
Jasno je jedino da nema recepta: netko će do cilja stići direktnim putem, netko okolnim (sjetite se Prše ili Jelavića), no gotovo svi postići će na kraju upravo ono i upravo onoliko koliko zaslužuju.
sport.ba @sport.ba
