U utakmicama protiv najboljih, kod Arsenala je i dalje vidljiv nedostatak igrača najviše klase u igračkom kadru. Upravo to, kao i nedovoljna financijska ulaganja u plaće, biti će još jednom razlog zašto neće osvojiti Premiership.
Iako su trenutačno na vrhu engleske Premier lige, mnogi ne vjeruju kako je Arsenal sposoban ove sezone podići trofej prvaka u Engleskoj. Među njima je i JoHayes, analitičar s portala Tribina.hr, koji je svoje stavove obrazložio ovim argumentima:
'Kako je Wojciech Szczesny twittao nakon nedavne pobjede protiv Tottenhama u FA kupu: 'LONDON IS RED!!!!' – a citat se u ovom trenutku može proširiti na cijelu Englesku, a ne samo na London. Niti jedan sportski entuzijast nije gurao Arsenal u sam vrh tablice i borbu za naslov, štoviše mnogi su im prognozirali poziciju koja ne vodi u najprestižnije europsko klupsko natjecanje – Ligu Prvaka. Zbog toga je možda malo reći da su iznenadili, već da su šokirali, bez obzira na dovođenje Mesuta Özila ili što li vam već prvo pada na pamet. Njihova pozicija na vrhu ljestvice nakon 20 utakmica jednostavan dokaz da ih se zasad može svrstati u overachievere, a postoji i par razloga zbog kojih ostanak na prvom mjestu nije baš izvjestan. Dugo godina su svi ljubitelji Arsenala čekali ovakvu situaciju, gdje ne gledaju nikome u leđa, pa kada je napokon postala sadašnjost zanemaruju se brojni i očigledni problemi Topnika.
Arsene Wenger je nakon godina skupljanja prosječnih ili samo dobrih igrača, ove godine odlučio odriješiti kesu na jednog vrhunskog. Najbolji igrači su mu bježali iz kluba što zbog želje za trofejima, što zbog izdašnijih ponuda drugih klubova u vidu godišnje plaće. Francuz je oduvijek bio štedljiv, a to je posebno došlo do izražaja pod kreditnim opterećenjem zbog izgradnje Emiratesa. Nikad nije bio osoba koja bi isticala jednog igrača iznad ostalih, a to se vidjelo i u načinu kupovine 'pojačanja' te prilično striktne politike u vezi godišnjih plaća koje se daju igračima. Primanja većine igrača su u rangu od 60 do 70 000 funti tjedno, dok je do dolaska Özila samo Lukas Podolski išao preko 100 000.
Dolaskom Özila i ta politika je doživjela jedan zaokret jer mu plaća ide do 160 000 funti, što je više nego duplo od cifre koju za svoje usluge primaju ostali nogometaši. Robin van Persie je za svoj potpis na novi ugovor tražio još više negoli je to dano Mesutu, što za ponajboljeg igrača lige sigurno nije nerealna plaća. No, Wenger za svog tadašnjeg kapetana nije želio izići ih svojih konzervativnih okvira, a slična situacija se događa i ranijih sezona s najboljim pojedincima. Sigurno nije novac jedini razlog njihovog odlaska, ali veliki postotak njihove odluke o rastanku pada na novčane nesuglasice. Time je Wenger iz sezone u sezonu gubio ono što mu treba za te trofeje o kojima se stalno priča. Ne može se jurišati na naslov(e) sa igračima koji to ne mogu pratiti, jer ekipa koja nema nekoliko vrhunskih igrača vrijednih barem 150 000 funti tjedno će kad tad opasti.
Pogledajte samo utakmice protiv najjačih premierligaških ekipa, ili utakmice u Ligi Prvaka. Na njima je vidljiv nedostatak pojedinaca koji, kako se kaže, mogu jednim potezom odlučiti utakmicu. Onih igrača koji su sposobni odigrati najbolje protiv najboljih, onih koji se smatraju svjetskom klasom. Gledajući roster Londončana takvih je jako malo, pa možda samo jedan, a i on je došao tek ovo ljeto. No zbog činjenice da je on usamljen u toj ulozi, protivničke ekipe znaju od kud im prijeti najveća opasnost i vrlo često ga dupliraju. Özil nije fizički dominantan igrač da sa dvojicom ili trojicom na leđima može primiti loptu i othrvati se njihovim nasrtajima, pa je u mnogim utakmicama bio praktički nevidljiv. Doduše, imao je on takvih izdanja i u Real Madridu, gdje ga po čitavu utakmicu nije bilo i onda jedan trenutak genijalnosti, lopta sa očima, napadač ulijeće i zabija za pobjedu.
Ovdje loptama hrani Girouda, koji usprkos dobroj statistici i ponekim dobrim karakteristikama nije vrhunski napadač, već igrač koji ima više mana nego vrlina. Da bude još gora situacija, njegova zamjena je Nicklas Bendtner o čijim se sposobnostima ne treba trošiti riječi. Moguće je da na toj poziciji zaigra i Podolski, ali takav rasplet nije baš idealan, ni za Arsenal, ni za Podolskog, jer on najbolje igra ulazeći iz drugog plana. Samim time, dolazimo do zaključka da je kupnja vrhunskog napadača neophodna, ukoliko je cilj osvajanje trofeja, a takvi igrači su skupi.
Drugi problem je obrana, posebno bekovi. Općenito, svjetski nogomet je u besparici dobrih bočnih igrača, pogotovo onih koji mogu igrati na lijevoj strani. Dovođenje Monreala iz Malage je bio prilično loš posao od strane Wengera, dugoročno gledajući, jer ne samo da nije poboljšao ekipu, već se nije uspio nametnuti ispred Kierana Gibbsa. Svi znamo da je najveća prednost Gibbsa njegova motoričnost, koja očito krasi tamnopute engleske bekove, ali van toga nema nekih pretjeranih referenci sa kojima bi se pohvalio. Slična stvar je i na suprotnoj strani gdje ordinira Bacary Sagna, kojeg su godine počele sustizati i sve je lošiji i lošiji.
Suludo bi bilo govoriti o konkretnim imenima koja bi pojačala momčad ali pozicije na koje ih trebaju dovesti su prilično jasne. Ključna riječ u svemu je pojačanje, jer takvi igrači im trebaju, novi Özili koji će dići Arsenal na jednu novu stepenicu, odakle mogu spremno odgovoriti na izazove iz Manchestera, Londona ili Liverpoola. Natjecanje protiv klubova koji praktički mogu sastaviti jednu ekipu samo od igrača koje plaćaju preko 100 000 eura tjedno sa trenutnim sastavom će biti jako iscrpljujuće. Pogledamo li protekle sezone, uvijek su imali jedan 'crni' mjesec kad su prosuli sve ono dobro što su eventualno uradili. Takvi igrači uz svoju igračku kvalitetu donose i pobjednički mentalitet u ekipu, bez kojeg se ne može. Ako će Arsenal nastaviti sa svojom politikom, gdje se prikazuju kao klub koji cilja na osvajanje titula u natjecanjima gdje nastupaju, moraju napraviti par koraka naprijed i u trgovinskom smislu.'
sport.ba @sport.ba
