U proteklom periodu mnogo se nagađalo o tome gdje že Robert Lewandowski nastaviti karijeru. Bilo je poznato samo ti da neće produžiti ugovor s Borussijom, a kao mogući novi klubovi za posljskog reprezentativca pominjali su se Bayern, Arsenal, Real Madrid, Chelsea, Manchester United, Tottenham, Juventus, Milan i mnogi drugi. Međutim, on je sve dileme riješio u subotu, potpisavši za Bavarce do 2019. godine, a pristupiće im na kraju sezone, odnosno po isteku ugovora s timom iz Dortmunda.
"Daily Mail" ističe da je Bayern napravio sjajan posao, dovevši potpuno besplatno jednog od najboljih napadača Evrope. Ovaj list napravio je i listu 10 najboljih transfera koji su realizovani po takozvanom "Bosmanovom pravilu".
10. Steve McManaman
Mekmanaman je 1999. potpisao petgodišnji ugovor s madridskim Realom, stigavši kao slobodan igrač iz Liverpula. Prethodno je odbio produžiti saradnju s klubom u kojem je počeo karijeru, a imao je i ponude Barcelone, Lazija, Intera i Juventusa. U Liverpulu je slavu stekao igrajući na krilnoj poziciji, ali se u Realu razvio u veoma kreativnog veznjaka. Pomogao je Realu da dođe od dvije titule Lige prvaka, a 2000. je postigao i gol u finalu. Osim toga, s Madriđanima je osvojio dvije titule u Primeri, Super kup Evrope, te Svjetsko klupsko prvenstvo.
9. Henrik Larrson
Henrik Larsson proveo je dvije godine u Barceloni nakon što je napustio Celtic 2004, godine, ali je u Kataloniji ostavio neizbrisiv trag, učestvujući u osvajanju dvije Primere, Kupa Španije i Lige prvaka.
Povreda ligamenata i velika konkurencija u timu spriječili su ga da postigne veći broj golova. Upravo je ovaj Šveđanin imao glavnu ulogu u finalnom meču Lige prvaka protiv Arsenala 2006. godine, kada je ušao u igru u drugom poluvremenu i bio inicijator preokreta. Čak je i Thierry Henry, tada fudbaler "Topnika", priznao da je ulazak Larssona preokrenuo meč.
8. Michael Ballack
Real Madrid i Manchester United su bili zainteresirani za dovođenje Michaela Ballacka 2006. godine, ali on je izabrao londonski Chelsea. Zbog povrede članka u prvoj sezoni i nije bio pretjerano uspješan, ali je 2007./2008. pomogao "Plavcima" da dođu do finala s Manchester Unitedom i titule u Premiershipu. U Londonu se zadržao do 2010. godine, a za to vrijeme postao je glavni igrač Chelseaja.
7. Sol Campbell
Campbell je 2001. godine odlučio slomiti srca navijačima Totenhema odlukom da pređe u redove najvećeg rivala, Arsenala. Taj kontroverzan potez ipak je dao rezultata, pošto je Kempel postao jedan od najboljih defanzivaca u Ervopi. Ujedno su "Topnici" u njemu dobili pouzdanog stopera, koji je bio pokretač ekipe na putu do dvije titule u Premier Ligi, osvajanju FA kupa i plasmanu u finale Lige prvaka 2006. godine. Ostaće upamćen i po sezoni 2003./2004., koju je Arsenal okončao bez ligaškog poraza! Naravno, jedan od najzaslužnijih bio je upravo stasiti engleski stoper. Po završetku finala Lige prvaka, napustio je Arsenal kao slobodan igrač i otišao u
Portsmouth.
6. Markus Babbel
Zdravstveni problemi s kojima se ovaj njemački defanzivac suočio 2001. godine značajno su mu usporili karijeru i bacili u sjenku sve ono što je postigao s Liverpoolom u sezoni 2000./2001. Nakon što je bez obeštećenja stigao iz Bayerna kao jedan od najboljih desnih bekova u Evropi, Babbel se dokazao i u Premier ligi kao najbolji na svojoj prirodnoj poziciji. S "Redsima" je osvojio FA kup, tadašnji Kup UEFA i Liga kup, a s Hyypijom je činio sjajan defanzivni red tima.
5. Fernando Llorente
Poput Lewandowskog, Llorente je važio za jednog od najboljih napadača Evrope po dolasku u Torino iz Athletic Bilbaa prošle godine.
Nakon kraćeg prilagođavanja i traženja forme, Španac je počeo da pružati partije na visokom nivou. Skupa sa Carlosom Tevezom čini jedan od najboljih tandema. Sigurno je da je Juventus dobio golgetera na duže staze.
4. Brad Friedel
Kada ga je 2000. Liverpool pustio da ode bez obeštećenja, zbog činjenice da je Sander Westerveld bio prvi golman "Redsa", činilo se da su uradili pravi potez, ali u Blackburnu im je pokazao da su bili u krivu.
Američki golman je braneći za Blackburn postao jedan od najboljih u Evropi, a za sedam godina u timu Roversa odigrao je čak 287 mečeva. Iako u 40-im godinama, još uvijek brani za Tottenham.
3. Esteban Cambiasso
Argentinac nije uspio da izbori mjesto u Realu, čak ni po odlasku Claudea Makelelea. Upravo to je bio razlog što je 2004. prešao u Inter. Od tada je njegova karijera krenula uzlaznom putanjom, a vrhunac se dogodio 2010. osvajanjem trostruke krune, pod vodstvom Josea Mourinha.
2. Roberto Baggio
Njegova karijera bila je obilježena usponima i padovima. 1997. godine proglašen je viškom u Milanu, ali je odlaskom u Bolognu doslovno spasio karijeru. Imao je fantastičnu sezonu, postigao 22 gola i izborio mjesto u reprezentaciji Italije na Mundijalu 1998. Kasnije ga je kupio Inter. Smatraju ga jednim od najvećih fudbalera Italije svih vremena.
1. Andrea Pirlo
Slično kao i Baggia, Milan se odrekao i Pirla 2011. godine. Međutim, uslijedio je odlazak u Juventus, gdje se preporodio. Njegov doprinos u osvajanju dvije titule u Seriji A je bio vjerovatno i presudan, a o igrama na Evropskom Prvenstvu 2012. zaista ne treba trošiti riječi. Cijela Evropa se tada divila ovom maestru, koji u 33. godini igra najbolji fudbal u životu. 2013. godine bio je i nominovan za dodjelu "Zlatne lopte".
sport.ba @sport.ba
