Nakon pet tjedana izbivanja zbog ozljede koljena za derbi sezone u Seriji A, torinski sraz Juventusa i Rome, ponovno konkurira Andrea Pirlo. Bez imalo zle namjere, uza maksimalan respekt, naš je bloger pokušao demistificirati njegov značaj...
Ima igrača koji zaslužuju da im se divimo uvijek iznova, da pretjerujemo s komplimentima i servilno im tepamo. Čiji talent izaziva dosadno ali opravdano preuveličavanje. I ima ih priličan broj. Andrea Pirlo, moje je mišljenje, nije jedan od njih.
Iskusni veznjak tipičan je produkt posebne kvalitete talijanske nogometne filozofije, koja iz svojih, često vrlo limitiranih i podcijenjenih resursa, znade izvući trijumfalne, gotovo pa nemoguće rezultate. Uvjerili smo se u to na stotine puta, posljednji u Poljskoj i Ukrajini pretprošlog ljeta.
Nema dvojbe, Pirlo posjeduje izniman tehnički nogometaški talent, kao i puno dobrih, jakih karakteristika proizašlih iz njega: smisao za igru, dodavačke sposobnosti (pri dugim i kratkim odigravanjima, a posebno pri dubinskim loptama koje sijeku protivničke obrane kad ostanu previsoko), prekidi odnosno "mrtve lopte", te čitanje igre koje zna rezultirati čak i ponekom oduzetom loptom.
Najveći je Pirlov talent davanje ritma napadačkoj igri svojih momčadi. On jako dobro osjeća kad igru treba držati u ritmu, brzom ili sporom, odnosno kad taj ritam treba mijenjati. U apsolutnoj kontradikciji navedenome Pirlo, prirodno i logično, poput svih pozicijskih igrača malog radijusa kretanja, nema individualnu sposobnost mijenjanja ritma. On je tempaš koji sve odrađuje u vrlo sporom ritmu, unutar ugodne aerobne zone, sa – za nogomet – izrazito niskom srčanom frekvencijom.
Ne bi bilo neispravno izvući zaključak kako je sama činjenica da u modernom nogometu igrač s takvim modusom operandi uopće egzistira, ktome uz aklamacijsko odobravanje, još jedan golemi talent sam po sebi (još je veće pitanje čiji: više Pirlov ili trenera koji ga vole).
Pa ipak, ako već Cesare Prandelli u reprezentaciji ne može naći boljeg kreatora igre (pod uvjetom da u to nisu izrasli niti Aquilani niti Montolivo, a da nije naročito pomogao niti naturalizirani Thiago Motta), Conteovoj opsesivnoj fascinaciji Pirlom teško je dati realnu podlogu: s Pirlom Juventus jednostavno nije, što su zorno pokazale dvije protekle sezone nastupanja torinske momčadi u Ligi prvaka, europski konkurentna momčad.
Dok u Italiji njegova veteranska igra još uvijek prolazi, u fizički zahtjevnijim uvjetima Lige prvaka to nipošto nije slučaj. U imalo zahtjevnijim uvjetima Pirlo neće biti sposoban primiti loptu s igračem na leđima, a pogotovo neće biti sposoban otkrivati se za prijem lopte kratkim sprintevima odnosno izbacivanjima od igrača koji ga pokrivaju, što iziskuje ozbiljnu energetsku potrošnju i izražene motoričke sposobnosti.Pirlo je opasan pod uvjetom da je slobodan, da ima dovoljno vremena i prostora na lopti, da ga se pusti na miru. Kad se njegova igra guši, što suparničkim napadačima s relativno zadovoljavajućim voljnim momentom i taktičkom svjesnošću nije nikakav problem, Pirlo postaje izvođač prekida i slobodnih udaraca, praktički beskoristan igrač.
U imalo zahtjevnijim uvjetima Pirlo neće biti sposoban primiti loptu s igračem na leđima, a pogotovo neće biti sposoban otkrivati se za prijem lopte kratkim sprintevima odnosno izbacivanjima od igrača koji ga pokrivaju, što iziskuje ozbiljnu energetsku potrošnju i izražene motoričke sposobnosti. U imalo zahtjevnijim uvjetima, dakle, Pirlo će se zavući visoko iznad pozicije koju igra i osloboditi prostor, pa će to što bi trebao on morati raditi netko drugi. Ili se uopće neće igrati tako nego drukčije, uokolo i preskakanjem.
U imalo ozbiljnijim uvjetima Pirlo mora u obadvama pravcima imati suigrače blizu sebe jer igra na vrlo osjetljivoj poziciji. U fazi obrane, protiv momčadi koja dominira posjedom, dvojica veznih igrača (najčešće Marchisio i Vidal, ili Pogba) bočno od njega neće moći izlaziti iz formacije, napasti visoko, jer Pirla je rizično ostaviti samog sa sposobnim suparničkim veznjakom, makar na malo brisanog prostora. Obojica cijelo vrijeme moraju pomagati svom playmakeru, a čitava formacija mora zbog njega stajati gušće i pliće no što bi morala inače.
U fazi napada, protiv podjednako kvalitetnih i fizički sposobnh momčadi, Vidal i Marchisio (ili Pogba) ne mogu pak odlaziti iz središnjice jer Pirlu trebaju pomagati ako je pod pritiskom, odnosno mijenjati ga. Zato Marchisio i Vidal, kao što je primijećeno jednom zgodom na izvrsnome nogometnom blogu General poslije bitke, ne mogu koristiti osnovni forte svoje igre, a to je vertikalno osvajanje prostora, odnosno dubinsko utrčavanje, u čemu su inače izvrsni protiv ne tako dobrih momčadi, zahvaljujući najčešće loptama kojima ih upošljava Pirlo kada nije izložen markaciji.
Sve skupa, Pirlo ispada precijenjen igrač koji ne zaslužuje visoko uvažavanje kakvo ga prati, i to zato jer može egzistirati samo u određenim uvjetima igre. Zamislite ga, recimo, na toj poziciji u Realu, Manchester Unitedu ili dortmundskoj Borussiji. Bi li ondje netko radio za njega?
I onda, primjerice, u tim istim klubovima (i Juventusu) zamislite Luku Modrića, veznjaka kojem su tijekom Eura 2012. godine, nakon utakmice Italije i Hrvatske, hrvatski mediji trljali nos baš Pirlom. Čudnih li vremena, čudnih li običaja, čudnih li ljudi!
Ili, ako vam je draže, zamislite na njegovoj poziciji u Juventusu, uz suigrače kakve ima Pirlo, Davida Beckhama, i to u poznim igračkim godinama. Što to Pirlo ima naročito bolje od Engleza koji ozbiljan nogomet nije igrao od 2007. godine?
Pirlova današnja pozicija, koju bismo mogli nazvati postliberom, priča je koja ima povijest. Na nju ga je negdje tijekom 2003. godine definitivno izmjestio Milanov trener Carlo Ancelotti, nakon što ga je na njoj ranije, tijekom posudbe u Bresciji 2001. godine, iskušavao Carlo Mazzone. Zanimljivo je da je od sezone 2003/04, nakon što je Kaka iz pozicije ofenzivnog veznjaka istisnuo Ruija Costu, Ancelotti razmatrao ponuditi poziciju mozga iz pozadine Portugalcu nauštrb mlađeg suigrača.Mazzone je prvi primijetio da mladi talijanski reprezentativac, na posudbi iz Intera, nema niti brzinu, niti okretnost, niti duel-igru da bi igrao napadača ili trequartistu, kamo su ga dotad gurali Interovi treneri Simoni i Lucescu.
Relativno mladi, 24-godišnji Pirlo, tako se 2003. skučio u toplom krilu stamene Ancelottijeve obrane, zaštićen mišićima Gennara Gattusa i Clarencea Seedorfa (povremeno Massima Ambrosinija). Ancelotti je tim potezom spojio mozak (Pirlo) i udove (Gattuso, Ambrosini) u sretnoj simbiozi koja će Milanezima u godinama koje su dolazile donijeti pregršt europskih uspjeha, premda izgrađenih na asistencijama Ruija Coste, asistencijama i golovima Kake, te golovima Ševčenka, Inzaghija, Crespa...
Zanimljivo je da je od sezone 2003/04, nakon što je Kaka iz pozicije ofenzivnog veznjaka istisnuo Ruija Costu, Ancelotti razmatrao ponuditi poziciju mozga iz pozadine Portugalcu nauštrb mlađeg suigrača. Tada već veteranu, 32-godišnjem Portugalcu nije se svidjela ideja da ga drugi pretkraj karijere driblaju kao što je on uvijek driblao druge, pa se Ancelottiju zahvalio na ponudi. Pirlo bi mu na tome morao biti vječito zahvalan.
Zaključno, Juveova će igra, barem ona na elitnome, europskom nivou (a za vidjeti nam je kako će to ispasti u nedjelju protiv Rome, bude li Pirlo zaigrao), patiti protiv svake momčadi koja bude sposobna ilzložiti Pirla kontinuiranome pritisku. Gledano međunarodno, Juventus bi ozbiljnih problema, zbog visokog presinga, imao čak s momčadima kao što su Southampton ili Villarreal, da o madridskom Atleticu ili dortmundskoj Borussiji i ne govorimo. Teško bi, gotovo nemoguće, Pirlo dolazio do izražaja u sudarima s momčadima poput Chelseaja, Liverpoola, Evertona...
Juventus je, dakle, u Italiji s Pirlom uvjerljiv. Nakon čudnog poraza od Fiorentine 20. listopada Pirlo je predvodio momčad do pet čistih pobjeda. Juventus je, međutim, u Italiji jednako uvjerljiv i bez Pirla, jer je u protekla četiri kola bez njega upisao također čiste pobjede uz gol-razliku 11-1.
Paul Pogba u bliskoj se, vrlo bliskoj budućnosti, čini daleko uzbudljivijim liderom momčadi i igre no što je to danas Pirlo. S mladim Francuzom Juventus bi mogao postati europski konkurentna momčad.
Pirlo pak samo mora pronaći momčad i trenera koji će ga i dalje trebati. Tko zna, možda su to Ancelotti i Real, možda će to ostati Conte i Juventus. Ovako kako igra mirne duše može igrati nogomet još barem deset godina.
sport.ba @sport.ba
