Ovaj je intervju, objavljen ranije tijekom godine, uredništvo njemačkog magazina za nogometnu kulturu, "11 Freundea", proglasilo jednim od najboljih u 2013. godini, objavivši ga ponovno. Predrag Pašić...
Gospodine Pašić, jeste li vi buntovnik?
- U filmu "Buntovnici lopte" kazao sam: Ja sam običan, normalan čovjek. I dalje tako mislim. U životu sam se, međutim, mnogo bunio i često protestirao. Činim to i danas. Dakle, ako baš inzistirate: da, ja sam buntovnik.
U kojoj mjeri i zbog čega danas protestirate?
- Još je uvijek jako teško živjeti u Sarajevu. Svakodnevica je ispunjena mržnjom i nepovjerenjem, što me čini vrlo nesretnim. Za moju nogometnu akademiju, primjerice, ne dobivam nikakvu državnu potporu, i to samo zbog toga jer političari znaju da njome pokušavam zbližavati ljude. Ideja multikulturalnog suživota ne poklapa se s njihovim obrascima razmišljanja.
Pomaže li vam barem nacionalni nogometni savez?
- Ne. Uglavnom sve leži na meni. Da želim posao u Savezu, recimo trenerski ili direktorski, morao bih se jasno opredijeliti. Morao bih reći: Ja sam Srbin, govorim kao Srbin, mislim kao Srbin i želim raditi u srpskom dijelu Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Meni je osobno takav uvjet odvratan. Zato jer je nevažan: jezik nogometa međunarodan je i univerzalan.
Albert Camus je rekao: "Sve što sam o životu naučio, naučio sam od nogometa".
- I meni je nogomet jako puno dao, naučio me prijateljstvu, disciplini, zajedništvu i solidarnosti. Cijeli se moj život odvijao u krugu Koševa, Olimpijskog stadiona. Bilo je to vrijeme ispunjeno glasovima, bojama i mirisima. Prekrasno vrijeme. Sada je ondje carstvo tišine. Na mjestu na kojem je nekad bilo trening-igralište FK Sarajeva danas je groblje. Mogao bih reći ovako: moji su me roditelji podigli, dok me je nogomet poučio. Ta pouka počela je mojim prvim udaranjem lopte.
Kako izgleda Sarajevo vašeg djetinjstva?
- Šaroliko, a u zajedništvu. Moja je obitelj živjela 50-ak metara od stadiona. Škola mi je bila također unutar kruga od 50-ak metara. Cijeli se moj život odvijao u krugu Koševa, Olimpijskog stadiona. Bilo je to vrijeme ispunjeno glasovima, bojama i mirisima. Prekrasno vrijeme. Sada je ondje carstvo tišine. Na mjestu na kojem je nekad bilo trening-igralište FK Sarajeva danas je groblje.
Tko je bio heroj vaše mladosti?
- Dragan Džajić, nogometaš Crvene zvezde i jugoslavenske reprezentacije. Bio je fantastičan igrač. Kao klinac sam uvijek pokušavao imitirati njegove poteze.
Što vas je privlačilo nogometašima koje ste gledali? Golovi, stil igre, karakter...?
- Mješavina svega toga. Volio sam Johana Cruyffa zato jer je bio igrač u službi momčadi, koji je funkcionirao u savršenoj harmoniji s Johanom Neeskensom. Naravno, bilo je igrača poput Diega Maradone, koji su sami mogli predriblati pola momčadi i zabiti gol. Takav nogomet nisam volio. To više odgovara teniskoj filozofiji: sam protiv svih i svega. Zato i volim Lionela Messija više nego Cristiana Ronalda. Messi brine o suigračima i čini ih boljima. Messi čini skupinu igrača – momčadi.
Koliko je bitno da igrači izražavaju vlastite stavove?
- Jako je bitno. Nažalost, ne izražavaju ih. Odnosno, ne izražavaju ih dovoljno često. Na našim su prostorima uvijek odzvanjale izjave košarkaša, jer taj je sport u 80-ima bio vrlo popularan u Jugoslaviji.
Što je razlog da se nogometaši drže tako suzdržano?
- Moguće je da osjećaju kako nisu dorasli diskusijama o aktualnim temama. U moje vrijeme malo je koji nogometaš studirao. To zapravo ne treba čuditi jer su u ono vrijeme nogomet uglavnom igrala djeca iz siromašnih obitelji, obitelji koje djecu nisu mogle školovati. Moguće je to razlog zašto nogometaši nisu imali i nemaju znanje da bi izrazili svoje neslaganje s okolnostima koje ne smatraju zadovoljavajućim.
Vidite li danas nogometaša koji bi to mogao?
- Danas je daleko teže izraziti kritičko mišljenje no što je bilo u moje vrijeme. Igrači su danas ukalupljeni u sisteme, postali su oglašivački materijal i predstavnici svojih klubova odnosno zemalja. Igrači su danas ukalupljeni u sisteme, postali su oglašivački materijal i predstavnici svojih klubova odnosno zemalja. Uzmite, naprimjer, Realova nogometaša Luku Modrića, ili tenisača Novaka Đokovića.Uzmite, naprimjer, Realova nogometaša Luku Modrića, ili tenisača Novaka Đokovića. Pametni su momci koji su, s obzirom na to da su međunarodno aktivni i popularni, automatski preuzeli ulogu ambasadora svojih zemalja. Oni nose ogroman teret.
Vratimo se na vašu karijeru. Igrali ste gotovo 20 godina za Sarajevo. Jedno je vrijeme kao vaš sportski psiholog bio zaposlen ratni zločinac Radovan Karadžić. Kakva su vaša sjećanja na njega?
- Dok je bio u klubu imali smo dobar odnos. Sviđale su mi se njegove ideje i njegovi govori. Izjašnjavao se kao unitarist. Znao nam je govoriti: "Nije važno odakle tko dolazi. Važno je da smo momčad". Sviđao sam se i ja njemu pa me je kasnije pokušao sa sobom odvesti u Crvenu zvezdu. Odbio sam.
Jeste li ga susreli nakon toga?
- Ne. Sljedeći put kad sam za njega čuo, izbio je rat. Bio sam šokiran. Sve što nam je govorio o zajedništvu i momčadskom duhu bile su prazne priče. Često sam razmišljao što se tom čovjeku u međuvremenu, kako s njim nisam kontaktirao, moglo dogoditi. Ne morate me pitati da vam to objasnim jer nisam dosad uspio objasniti niti samome sebi.
Ispostavilo se da je već 1971. godine napisao pjesmu u kojoj poziva na uništenje Sarajeva: "Pustite nas da izađemo ulice i pobijemo taj ološ", jedan je od njegovih stihova.
- To nisam znao. Znao sam, doduše, da je bio pisao, ali imao sam informacije samo o dječjoj literaturi koja je, usput, bila izvrsna. No, djelo o kojem govorite danas me ne iznenađuje, jer sve što sam s vremenom čuo o tom čovjeku užasavajuće je i bezdušno. Mogu reći da mi je jako drago što s njime nisam otišao u Beograd.
sport.ba @sport.ba
