"Vedad Ibišević je dokaz da još uvijek ima nogometaša s kojima je vrijedno raditi intervju". Tako je ekskluzivnni razgovor s napadačem Stuttgarta predstavio eminentni njemački magazin "11Freunde", prenosi Totalsport. Mi vam, nakon prvog, predstavljamo i završni, drugi dio razgovora s popularnim Vedatorom. Uživajte.
Je li vrijeme provedeno u Hoffenheimu naljepše u vašoj dosadašnjoj karijeri?
- Zasigurno najsretnije. U nogometu su obično uspjeh i sreća ista stvar. A moja prva bundesligaška sezona u Hoffenheimu bila je nevjerojatno uspješna. Ušli smo u nju kao pobjednici 2. Bundeslige te jesenski dio sezone završili na prvom mjestu. Sve nam se poklopilo.
Koliko ste danas nostalgični za tim, nedavnim vremenima? Je li vas pogodilo što je Hoffenheim lani umalo ispao iz Bundeslige?
- Ne naročito. U nogometu čovjek uvijek mora biti fokusiran na budućnost. Naravno da je šteta što te sezone, 2008/09, nismo izdržali do kraja. Ili sličan uspjeh ponovili tijekom neke od kasnijih sezona. Sada sam u Stuttgartu, željan novog iskoraka. Sa Stuttgartom sam gladan novih uspjeha. Hoffenheim je za mene prošlost.
Čujete li se sa starim kolegama Dembom Ba i Chineduom Obasijem?
- S Obasijem sam izgubio kontakt, s Dembom se čujem redovito, telefonom i SMS-om.
S njima ste dvojicom bili prvi glas Hoffenheimove svlačionice. Bili ste poznati kao trio pjevača u momčadi. Jeste li si takav kružok stvorili u Stuttgartu?
- 'Kliknuo' sam s Arturom Bokom, Ibrahimom Traoreom i Cristianom Molinarom. Samo što s njima ne pjevam, već diskutiram. O čemu? Naprimjer, o rezultatima Lige prvaka. Ili o pravilu ofsajda.
Stuttgart je nakon jesenskog dijela sezone deseta momčad Bundeslige. Kada ste dolazili, željeli ste iskorak. Jeste li razočarani?
- Jasno je da me ljuti naša trenutačna pozicija. Rado bih se sa Stuttgartom borio za naslov. No, uz ovakav Bayern i dortmundsku Borussiju to u ovom trenutku nije moguće. Ja ću i dalje činiti ono što činim kroz čitav život: nastavit ću se boriti.
Kako ste si predstavljali VfB kad ste dolazili na Neckar?
- Stuttgart sam zavolio u djetinjstvu, tamo negdje 1996. godine, zbog čarobnog terceta. Zbog Balakova, Elbera i Bobica svi su moji vršnjaci u Bosni poznavali i voljeli Stuttgart. Nažalost, nismo baš tada imali gdje gledati nogomet. Ili televizor nije primao signal, ili nismo imali struje.
Koliko su konretna vaša sjećanja na rat na prostorima bivše Jugoslavije?
- Rođen sam u Vlasenici, mjestašcu koje se našlo usred rata u BiH. Bio sam sedmogodišnjak kad su, jednog dana, vojnici ušli u mjesto. Jednostavno su nas izgnali iz kuće. Bilo je strijelanja, izginuli su mnogi ljudi koje sam poznavao. Da sam tada bio nešto stariji, vjerojatno bih i ja bio među mrtvima. Ovako sam imao sreću da sam preživio. Mnogi moji rođaci i prijatelji nisu.
Koliko su ti stravični događaji utjecali na vas?
- Sve to što se tada događalo shvatio sam tek kasnije. Zapravo je bilo dobro što u to vrijeme nisam bio u stanju svjesno procesuirati sve te strahote. Za moje roditelje sjećanja su daleko bolnija. Oni su u jednom danu izgubili dom, prijatelje, dio obitelji...
Iz Vlasenice preselili ste se u Tuzlu...
- ...ondje je bila zona u kojoj nije bilo direktnih sukoba. Bilo je jednostavnije i sigurnije, no granate i bombe padale su svakodnevno u našoj blizini.
Pretpostavljamo da je tih dana bilo isuviše prozaično misliti na nogomet.
- Bio sam dijete, a kao dijete niste svjesni realnih opasnosti koje vas okružuju. Kad bi bombardiranja započela, sakrili bismo se u podrumska skloništa da nam se ništa ne dogodi. Čim su stala, izlazili bismo na ulicu i ponovno započinjali s igranjem nogometa.
Kako danas, nakon što ste se jesenas uspjeli plasirati na Svjetsko prvenstvo, izgleda dolazak u vaše mjesto?
- Nevjerojatni su to osjećaji. Jako ih je teško opisati.
Vi ste, na gostovanju kod Litve, bili strijelac pogotka koji je BiH odveo u Brazil. Nemate još ni 30 godina a u domovini ste postali povijesna ličnost.
- To mi postaje sve jasnije svakog novog dana. Čak i da se u budućnosti BiH ponovno uspije kvalificirati za turnir, prvi put ostaje prvi put. Zbog toga sam izuzetno ponosan.
*Već godinama uživate ugodan život nogometnog profesionalca. Znate li se još uvijek probuditi i uštipnuti da biste postali svjesni luksuza koji sada imate a o kojem ste nekad mogli samo sanjati?
- Ne baš svaki dan. Navikao sam se na visoki standard koji sam si sam zaradio, zbog čega sam osobito ponosan. Ali i zahvalan. Susrećem redovito ljude, najčešće nogometaše, čije me držanje čudi, koji uzimaju svoj standard zdravo za gotovo. Pretpostavljam da je to stoga što im je većina toga u životu došla lakšim putem. Ponekad nekima od njih pokušam objasniti da razmotre ponašanje, no to nije uvijek jednostavno.
Kako to mislite?
- Uzmimo, recimo, mlađe igrače. Smeta me kad ne drže do privilegija koje uživaju. Mnogo je njih imalo tu sreću da im je od najranijeg djetinjstva dostupno bilo sve što su poželjeli. Oni ne razumiju da standard u kojem žive nije podrazumijevajuć. Zato im nastojim objasniti da ima ljudi koji nikad nisu i nikad neće imati lijepe automobile, kuće i skupu odjeću.
I, kako mladići reagiraju na vašu poduku?
- Tugu i grozote ja sam proživio. Nisam ih vidio na televiziji. Svjesni su stoga da ne trabunjam gluposti, ali uvijek se nađe netko tko ne razumije što mu govorim.
Vedade Ibiševiću, objasnite nam zašto bi njemački turisti trebali češće dolaziti na godišnji odmor u Bosnu i Hercegovinu?
- Zato što je Bosna i Hercegovina zemlja netaknute prirode. Bosna također ima mnogo autentičnih mjesta za posjetiti. Počnimo sa Sarajevom, gradom u kojem se povijesna i moderna arhitektura susreću na fantastičan način. Ipak, izdvajam ponovno čistu prirodu. Vjerujte mi na riječ, Bosna i Hercegovina prekrasna je, uistinu prekrasna zemlja.
sport.ba @sport.ba
