Poslije drastične kazne (10 utakmica) koju mu je dodijelila FIFA, za očekivati je da je hrvatska reprezentacija zauvijek ostala bez Josipa Šimunića, a pod velikim pitanjem je i nastavak njegove karijere u Dinamu. Tužan kraj za nogometaša koji je ostavio dubok trag u oba dresa – ali ne može za to kriviti nikoga osim samog sebe...
Još u trenutku kad se Joe Šimunić pred tribinama Maksimira u mikrofon proderao 'Za dom!', dao se naslutiti ovakav rasplet. Najstariji i sa 105 nastupa u 12 godina reprezentativne karijere jedan od najiskusnijih, doslovce se preko noći pretvorio i u najkontroverzniju figuru među Vatrenima. Bio je to čin samouništenja kojim je bacio sjenu na svoju dugotrajnu i bogatu karijeru.
Svakome tko imalo razumije stvari bilo je jasno što će uslijediti: lavina reakcija i rasprava 'na nož', prikupljanje jeftinih političkih bodova domaćih političara na Šimunićev račun, pribijanje na stup srama i povlačenje kroz blato u stranim medijima, širenje pokliča iz 'inata' među navijačkim skupinama i naposlijetku gotovo četiri tjedna čekanja. Čekanja oštre kazne koja je stigla.
Toliko je bespotrebne energije potrošeno na rasprave o tome što je Šimunić zapravo 'mislio' i 'htio'. Javljali su se povjesničari, ljubitelji opere, samoproglašeni eksperti za nacionalnu vezanost u australskih Hrvata i tko sve ne, ali sve je to bilo potpuno jalovo i besmisleno.
Čudi izjava HNS-ovog izvršnog predsjednika Damira Vrbanovića, koji kaže da je Šimunićev istup bio 'ispolitiziran' u javnosti. Taj istup upravo i jest bio politički bez obzira na namjeru, svjesnu ili nesvjesnu. Da je tako, najbolje govori efekt koji je pruzročio u zemlji i svijetu.
Simboli tijekom povijesti mijenjaju značenje: i svastika je nekoć isključivo predstavljala sreću, bogatstvo i napredak, da bi se kasnije ispolitizirala i stigmatizirala. Ono što se povezuje s fašističkim režimom i zločinima nije dobrodošlo u svijetu koji je unatrag sedamdesetak godina utemeljen na antifašizmu. Isto tako, poklič 'Za dom – spremni!', što god da on nekoć ili nekome značio, nije moguće promatrati bez njegovih političkih konotacija. Svaki odrastao i mentalno funkcionalan građanin Republike Hrvatske, koja antifašističke vrednote ima ugrađene i u Ustav, mora toga biti svjestan.
Šimunićevo skandiranje
Savršeno je nebitno što je Josip Šimunić mislio svojim istupom i kakvo je njegovo osobno ideološko nagnuće. Bitno je da je napravio nešto što je i u zemlji i u svijetu prepoznato kao uvredljivo, diskriminatorno i rasistički. Naprosto je činjenica da se parola 'Za dom – spremni!' smatra govorom mržnje i u UEFA-i i FIFA-i, jer HNS je i ranije (između ostaloga) bio kažnjavan kad su ga hrvatski navijači javno koristili. Ako netko smatra da sporni pozdrav treba rehabilitirati i destigmatizirati, postoje mjesta i područja javnog života u kojima se može povesti rasprava o revidiranju povijesti – nogomet i stadioni sasvim sigurno nisu među njima, niti je Josip Šimunić po bilo čemu kompetentan da takvu raspravu inicira.
S koje god strane gledali njegove motive, nije moguće zanemariti politički aspekt i umanjiti značaj Šimunićevog istupa. Kazna je potpuno opravdana i morala je uslijediti jer hrvatski je nogometaš napravio nešto što se jednostavno – ne radi. To nisu mogle promijeniti nikakve Facebook grupe podrške i peticije, nikakva vrijeđanja i prijetnje redakcijama i novinarima koji su ga zbog toga osudili, niti prozivanje čelnika jedne udruge koji s time nije imao puno veze, a ipak je između redaka prikazivan kao doušnik i strani plaćenik.
Ako išta, takva je atmosfera samo još ojačala odlučnost FIFA-inog disciplinskog tijela da Šimunića treba oštro kazniti jer očito je da nije govorio samo u svoje ime. I nije to bilo zato što je, kako je to posebno gadljivo u svom uvriježenom 'casual' antisemitizmu napisao jedan domaći komentator (ovaj put, doduše, citirajući nekog australskog Hrvata), 'gazda FIFA-e Židov Blatter koji forsira borbu protiv rasizma'. Niti je Blatter Židov (mada to ni u kom slučaju ne bi smjelo biti bitno), niti borbu protiv rasizma 'forsira' on – riječ je civilizacijskoj stečevini.
I što sad?
Joe će u veljači navršiti 36 godina, nedavno se oženio, a upućeni kažu da odlazi na redovite medicinske terapije kako bi produžio igračku karijeru. Prije koji mjesec je rekao da mu je plan idućeg ljeta objesiti kopačke o klin, ali dio tog plana bio je i nastup u Brazilu – kojeg, sada je izvjesno, neće vidjeti. Barem ne kao član Kovačeve ekspedicije. Skori prekid karijere sad izgleda još vjerojatnije, pa neki predviđaju da je upitno i hoće li Šimunić dočekati kraj sezone u Dinamovom dresu. Doista, ima li motiva proći još jedne fizički naporne pripreme samo da bi se na proljeće pred praznim Maksimirom šetao do još jednog naslova?
sport.ba @sport.ba
