Edin Džeko: Građanin drugog reda

Nakon Mancinija, i Manuel Pellegrini upisao se u crnu knjižicu bosanskih nogometnih fanova diljem zemaljske kugle. Razlog je jednostavan - Edin Džeko. Nakon prošle sezone gdje je imao status zamjene, ove sezone koketira sa stalnim mjestom u prvom sastavu, ali ta potvrda nikako da stigne. U ovoj analizi pokušat ću detektirati sve vrline u njegovoj igri, ali još više nedostatke i elemente na kojima mora poraditi kako bi svojeg trenera i javnost uvjerio da može i mora igrati stalno. Da ne bi bilo zabune - Džeko je vrhunski napadač, potvrđen u 2 od 3 najbolje europske lige. Baš iz tog razloga sam odlučio pažljivije promotriti kakav je točno njegov status i što mu je činiti na putu da zaigra nogomet života sada, kada je u najboljim godinama za to, iz tjedna u tjedan. Neki od fenomena u igri usko su vezani za igru kakvu City gaji, i to ću posebno napomenuti kada se na to budem osvrnuo. Drugi su, pak, u totalnoj Džekinoj kontroli i jedino o njemu ovise, prilikom kojih ću povući usporedbe s njegovim rivalima za početnu poziciju - prvenstveno Negredom. Imajte na umu kroz cijelu analizu, kako pričamo o vrhunskim napadačima jednog od najsnažnijih klubova na svijetu - zato su i parametri postavljeni vrlo visoko, jer da nisu, nikome od Cityevih napadača ovdje ne bi bilo mjesta. Također, svjestan sam da se screenshotovima može "iskreirati" bilo kakva priča - htio bih napomenuti da nipošto ne izoliram posebne akcije kako bih nešto dokazao, nego tek ako ih primijetim kao uzorak i nešto što se ponavlja - screenshotovi su tu radi vizualnog doživljaja. Radi lakše preglednosti, analizu sam podijelio u nekoliko segmenata njegove igre: 1. OBRANA 2. IGRA BEZ LOPTE/SUDJELOVANJE U GRADNJI NAPADA 3. ZAVRŠNICA 4. STATISTIKA/ZAKLJUČAK Pa, bez dodatnog odvlačenja, ajmo započeti.. 1. OBRANA Iako se možda na prvu čini nategnutim ocjenjivati njegove obrambene dužnosti, činjenica je da nogomet već neko vrijeme u smjeru toga da su napadači uvijek prvi bedem obrane, i da danas sve vrhunske ekipe igraju najveće utakmice s obrambenim doprinosom barem 10 igrača. Kako je cilj nogometne igre u svakom trenutku uključiti što više tvojih igrača u svaku od njenih faza, tako ni ovo nije priča koju treba zanemariti. A ovo je segment na kojem Džeko treba poraditi. Na koji način napadači igraju obranu dosta ovisi i sam profil ekipe - brane li se duboko, drže li srednje visoku liniju ili aktivno pritišću preko cijelog terena. Shodno tome, napadač može igrati obranu i biti iskoristiv na jedan od tri najučestalija načina: 1. Aktivnim, visokim pressingom tjerati ometati organizaciju suparničkog napada. City nije ekipa koja igra presing, pa vrlo rijetko viđamo njegove špiceve da visoko pritišću suparničke stopere. Jer ako cijeli tim ne igra presing, nema smisla da prednji igrači ispadaju jer ih nitko ne prati. To možemo vidjeti kod nekih napadača s bolesno odgovornim navikama kao što je Mandžukić, ali City nema napadača takvog profila. U nekim utakmicama, protiv suparnika koji vrlo "primitivno" grade napad, bez sudjelovanja golmana i sa što bržim, okomitim i dugim pasom, Džeko i Aguero funkcioniraju prilično dobro:

Ovdje ih vidimo aktivno angažirane kako napadaju stopere (plave crte), a WBA sam sebi smanjuje opcije (igrači u plavom su preblizu i smanjuju si prostor za igru), pa je uskoro lopta kod Cityeve obrane, nakon dugog ispucavanja. Ovakve utakmice su rijetkost, gdje suparničkom timu konstantno fali igrač viška u izgradnji napada, pa su ovakve Aguerove i Džekine uloge iznimka, a ne pravilo. Drugi način na koji napadač može biti obrambeno koristan je taj da "okupira" suparnikovog organizatora igre, dubinskog playa. Niti jedan od trojca (Džeko, Aguero, Negredo) nema naviku da to radi kroz cijelu utakmicu. Jedna slika kako to treba izgledati:

Ovdje vidimo Džeku koji stoji uz Plzenovog organizatora igre i prepušta stoperima da vode igru. Ali, to mora biti navika, a nije tako. To možda nije problem kod ovakvih utakmica gdje City bude dominantan na konto svoje kvalitete i igre u napadu, ali odlično se osjetilo protiv Bayerna koliko im je falilo ovakvog angažmana. Iako Lahm nije tradicionalan playmaker, izuzetno je bitan za Bayernovu distribuciju i organizaciju napada, uspostavljanje ritma - a u prvoj utakmici ova dva tima, nijedan od špiceva nije ga kvalitetno zatvarao. I treći način, "najbitniji" - ako prva dva ovise o trenerovim naputcima, snazi i profilu protivnika, ovaj treći način je stvar isključivo tvoje volje da kao napadač olakšaš posao svojim suigračima. Radi se o tome da je napadač tu za postavljati se i blokirati pas iz zadnje suparnikove linije prema veznoj - to je Cityev trademark u obrani i tu se najbolje osjeti kada to napadači rade dobro ili loše. Džeko na tome mora raditi:

Viktoria igra spor napad i City je postavljen, ali Džeko ne blokira liniju dodavanja prema veznjaku (trebao bi biti otprilike tamo gdje je plavi križić) i Plzen na jeftin način uspijeva prenijeti loptu:

Igrač mu se zavukao iza leđa i sada tjera svoje veznjake na rotaciju koja bi bila nepotrebna uz minimalan trud. Još jedan sličan primjer:

Slična situacija - moraš biti na liniji pasa, kad god možeš i stvar je tvoje odluke! Najbolji dokaz toga je dao današnji izbornik Vatrenih, Niko Kovač koji je u jednom polu-povjerljivom razgovoru rekao kako je njemu 10 puta lakše držati stabilnost veznog reda kada Olić pravilno zatvara linije pasa - jednostavno, čini suparnički tim predvidljvijim jer im anulira pas opcije i tako je svima iza njega lakše kontrolirati prostor. Odličan primjer je Lewandowski - tijekom utakmice potroši manje od 5% svojih aerobnih kapaciteta na ovakve defenzivne dužnosti, ali suigrači su mu itekako zahvalni. Ovakva obrana nije nikakav komplicirani taktički koncept niti traži iracionalno potrošnju snage - koncentriran napadač koji je svih 90 minuta u utakmici poprilično će jednostavno ovakve ciljeve ostvariti , a podosta pomoći svojim veznjacima. Stvar je isključivo voljnog momenta - ovo ne sugerira lijenost, koliko olako shvaćanje krivo usvojenih navika. Džeko jednostavno treba taj voljni moment produžiti kroz veći period utakmice, učiniti ih pravilom, a ne iznimkom. Prošli vikend City je igrao protiv Southamptona, koji je stalno imao igrača viška u sredini terena (4 protiv 5), i to se osjetilo kroz duži period utakmice. Džeko nije ušao sve do 80.-e minute - može li razlog tome biti Pellegrinijeva zabrinutost da će taj igrač manjka u sredini doći još više do izražaja? Ni Aguero ni Negredo nisu naročito bolji ni odgovorniji (od 2 špica, na najvećim utakmicama jedan će morati biti i defenzivno aktivan) - ako mislite da pretjerujem s time koliko dajem na značaju ovome, razmislite. U situaciji kada imate dva igrača u jednakoj formi, sličnih karakteristika i nijedan nije u velikoj komparativnoj prednosti (što bi mogao biti slučaj između Džeke, Negreda i Jovetića) - ne biste li izabrali onoga koji vam pruža dodatnu obrambenu dimenziju? Ne postoji nijedan razlog zašto se taj argument ne bi stavio na svoju stranu. Olić i Mandžukić su dugo i često bili po čistoj klasi ispod Dudua - ali su baš zbog svoje nevjerojatne trke i požrtvovnosti najčešće započinjali velike utakmice. Doći će knock-out Lige prvaka i derbiji s Arsenalom ili Chelseajem - ovakve sitnice će odlučivati tko će igrati i dobiti veću šansu pokazati da mu je tu mjesto! p.s. Ono što mu je dužnost je i defenzivni skok na prekidima, tu čuva najopasnije zone kao slobodan igrač i vjerojatno najbolji skakač u timu - to obavlja vrlo dobro. 2. IGRA BEZ LOPTE/SUDJELOVANJE U GRADNJI NAPADA Iako su ova dva segmenta poprilično različita, svest ću ih pod zajednički nazivnik funkcionalnosti radi. Po mom skromnom mišljenju, ovo je najveći i najkonkretniji razlog zašto Džeko nije (još uvijek) izrastao iz svjetskog napadača u samu elitu. Imaju svi nedostataka i vrlina, ali ova je najočitija i nevjerojatno je bitna. Nogometni veleum Cruijff je rekao: "Kada igrate meč, statistički je dokazano da igrači zapravo imaju svega 3 minute loptu u svom posjedu. Najbolji igrači – Zidanei, Ronaldinhi, Gerrardi, možda je imaju neke četiri minute. Manji igrači, defanzivci neke dvije minute. Postavlja se veoma bitno pitanje: Šta radiš u preostalih 87 minuta? To je ono što određuje da li ste dobar igrač ili ne." Mogao sam citirati mnoge velikane koji su rekli istu stvar, ali svodi se na sljedeće - trebaš što više tijekom utakmice pomagati svojoj ekipi radeći nešto. Džeko kao i svaki napadač ima loptu najmanje u svom posjedu, vrlo vjerojatno oko 2 minute. Znači li to da samo u 2 minute može pomoći svojoj ekipi? To ne može biti dalje od istine. Ne samo u defenzivnom smislu, nego i u napadačkom - osnova svakog napada je trk bez lopte a Džeko tu može i mora popraviti svoje navike. Mora biti spreman otvarati suigračima prostor, raditi na suho, biti svjestan da neće uvijek biti u mogućnosti da primi loptu i da samo onda sudjeluje u igri. Zvuči pomalo apstraktno, ali na primjerima ću pokazati kako napadači svojim navikama i kretnjama stvaraju prostor, u suprotnom guše svoju ekipu i sami sebi postavljaju zid. A koliko se krećeš bez lopte uvjetuje to koliko ćeš loptu uopće imati! Ovaj dio ću secirati u dvije manje cjeline: kretnja bez lopte i pomoć suigraču/sudjelovanje u gradnji napada. Napravit ću kroz ovo usporedbu s njegovim suigračima u napadu. Kretnja bez lopte Krucijalna Džekina boljka - ima loše navike bez lopte. Jednostavno rečeno, u igri odluči sudjelovati tek onda kad vidi da može dobiti loptu. Često tako otežava protok lopte, budući da je obrani mnogo lakše čuvati igrače bez rotacija i razvlačenja po cijelom terenu. slika:

Ovdje Džeko igra u krilu oba stopera, omogućava im da drže kompaktnu liniju a ispred njih veznjaci na samo nekoliko metara zatvaraju Cityu sve opcije prema naprijed. City je sada zagušen i ima manjak prostora prema naprijed i ne može prenijeti napad u iduću fazu. Još primjera:

Džeko i Aguero stoje iza cijele vezne linije, u krilu obrane, paralelno - bez kretnje, bez dijagonalnog otvaranja omogućavaju suparniku baš ono što želi: držati dvije obrambene linije na svojoj polovici. Pa:

Iako ima već dva suigrača na toj strani, Džeko u mjestu čeka razvoj situacije i time stvara dodatnu gužvu na toj strani, gdje su sada sva tri igrača bez ikakve mogućnosti da igraju loptom. Može se reći da Džeko ne radi dovoljno bez lopte, i sve želi samo s njom u nogama, ili kada vidi šansu da direktnim utrčavanjem dođe u gol -šansu. Ali, proces igre nije uvijek takav da ćeš moći stvarati šanse s tim i takvim navikama. Fali mu lateralnih, dijagonalnih i dubinskih kretnji kojima će razvlačiti obranu i omogućivati suigračima da dođe u dobru situaciju za primiti loptu. Kada popravi te navike (a uvjeren sam da može), bit će i na lopti i u šansama sve češće. Jedan pozitivan primjer koji je sada samo iznimka:

Ovdje je jednim dijagonalnim trkom uspio za sobom izvući stopera (crveni krug) s pozicije, iako nije imao šansu za primiti loptu . To je iza leđa otvorilo koridor Silvi koji je ušao u gol šansu (plava strelica). E sad, što se usporedbe tiče, suigrači tu kudikamo bolje kotiraju. Imaju bolje navike u igri bez lopte i shodno tome češće su u situacijama da prime loptu ili (češće), to omoguće nekom od suigrača. Prvi primjer na kojem se odlično vidi razlika između Džeke i Aguera je u kontranapadu, kada te zadnji pas dijeli od gol šanse:

Džeko u kontranapadu juri ravno na gol i omogućava stoperima da drže liniju bez otvaranja većeg koridora. Kada bi ovdje napravio šprint u desno, odvukao bi jednog od stopera za sobom, otvorio mu prostor iza leđa i čak im pokvario eventualnu ofsajd zamku koju je najteže namjestiti na dijagonalnu kretnju. Džeko jednostavno nema naviku raditi trk na suho, ako to ne znači da će on doći do lopte. Vrlo slična situacija je i ovdje:

Vidimo da na lijevoj strani napada imamo dva Cityeva igrača (bijeli krugovi), protiv 2 CSKA-ova (crveni krug), plus Džeko. On ovdje mora svojim trkom prema sredini odvući jednog igrača (ovog s crvenom strelicom) i time omogućiti suigračima situaciju 2 na 1. Ali:

Ali on to ne koristi, i situacija ostaje neiskorištena - napad se mora pauzirati. Ovdje je baš on - Džeko bio jedini taj koji igra, iako nije imao loptu! On je bio jedini u poziciji da svojim trkom stvori suigračima prednost. Treba mu ovo ponavljati milijun puta dok ne usvoji. S druge strane, slična situacija, iako je kontra "otvorenija":

Ovdje Aguero dijagonalnim trkom odvlači obranu za sobom iako je svjestan da ju kraj njih dvojice ne može primiti. To otvara ogroman prostor Džeki na drugoj strani da jurne na gol. Negredo ima vrlo dobre "off the ball" kretnje - rad i trka bez nje, a to se fino vidjelo protiv CSKA-a, kad je on bio partner Agueru:

Negredo (bijeli krug) se uvlači iza leđa CSKA-ovim veznjacima i otvara se na pas:

U trenutku kada prima loptu, stoperi moraju izaći prema njemu što im otvara koridor iza leđa u koji Silva (bijela crta) utrčava. Ovo možda nije identičan primjer jer se ipak radi o link-up igri, s loptom, ali bilo je mnogo takvih situacija kroz utakmicu:

Opet, svojim otvaranjem u dubinu i nuđenjem na pas izvlači za sobom stopera što ostatak obrane ne prati dovoljno dobro (jer Negredova kretnja nije u fokusu - u tom i je poanta) pa nastaje golema rupa za iskoristiti Kolarovu koji se ne vidi u kadru. Na ovoj utakmici su Negredo i Silva sjajno kliknuli:

Ovdje Negredo dolazi skroz do linije i odvlači za sobom beka što otvara Silvi jasan okomiti koridor. Osjeti se razlika u dinamici napada - više kretnje, više opcija, više šansi. Kada se znaš kretati u zadnjoj trećini, ne stvaraš si zid, nego rastvaraš protivnički. Negredo i Aguero zasad to rade bolje od Džeke i tu vidim njihovu najveću prednost. Ali to je nešto što se može ispraviti - nećete nikad od Messija napraviti smrtonosno dobrog skakača, niti ćete od sporog Ćorluke napraviti brzog beka - ali igrač se nikad ne prestaje razvijati, posebno u ovakvim kognitivno-taktičkim aspektima. Navike se usvajaju njihovim shvaćanjem i ponavljanjem, i želio bih tu vidjeti Džekin napredak. Ima svakako situacija u kojima dobro reagira:

Ovdje izvlačenjem u dubinu skreće na sebe pozornost dva WBA-ova veznjaka (plave strelice koji se zbog toga povlače) i time je stvorio jako finu situaciju za Tourea (plavi romb) da primi loptu. To je ono što treba raditi - razmišljati koja kretnja je najneugodnija za braniče. Jednako kao i kod obrane, mora ovakve navike usvojiti na konstantnoj bazi, s tim da su ove mnogo bitnije za jednog centarfora. Pomoć suigračima i sudjelovanje u izgradnji napada Ova dva pitanja usko su povezana, i kod njih se jasno vidi da Džeko rano, često prerano misli na gol šansu. Toliko rano, da zanemari izgradnju napada koja joj prethodi. Naime, City je jedan od rijetkih top klubova koji igraju s dva špica (Aguero često nastupa kao desetka, ali i njega stalno navika vuče naprijed) - to danas znači da City često ima igrača manjka u veznom redu i mora imati pomoć napadača u gradnji napada, kako veznjaci ne bi imali prevelik teret kreacije na svojim leđima. To se posebno osjeti kada nema Silve - najplemenitijeg igrača u timu. Kad kažem da Džeko prerano misli na gol, mislim na ovakve situacije:

Džeko prilazi Silvi, oko sebe imaju 4 igrača Cardiffa. Tu Silva treba pomoć, ali:

Iako Silva prolazi jednog igrača, još uvijek nije u dobroj situaciji, ali Džeko se već okreće i ide prema golu. Silva mu ne može dati loptu, ima još velik posao do zadnjeg pasa i ubrzo gubi loptu. Vrlo slična situacija:

Suigrač okružen s Cardiffovim igračima, fali jedan igrač koji može pomoći sačuvati loptu, a to je ovdje jedino Džeko koji bi trebao prići (plava crta), a ne ići ka golu kada suigrač ni ne može dati završni pas/centaršut. Trebao bi se više angažirati u samom procesu izgradnje igre, ulovio sam jedan sjajan kadar koji dobro oslikava o čemu govorim:

Ovdje ga vidimo kako prolazi pored Cardiffovih veznjaka i ulazi im iza leđa:

U sjajnoj je poziciji za odigrati kao spojka, međutim on na to ni ne pomišlja već ide ravno prema naprijed, na mjesto centarfora. Lijepo se vidi da veznjaci Cardiffa prepoznaju njegovu (ne)namjeru i viču stoperima da ga preuzmu. To je obrambenoj ekipi jako jednostavno, jer to je "prirodni poredak stvari" - oni vole biti uz napadače, veznjaci uz veznjake - kada bi se više uključio u igru kao desetka, Džeko bi donio novu dimenziju svojoj i Citijevoj igri - vrlo opasnoj za protivnika. Ovakve navike mu sjajno dođu u reprezentaciji, ali ona igra kudikamo drugačije - izrazito ofenzivan nogomet s konstantnim bekovskim utrčavanjima i centrašutevima, priljevima lopte u 16-erac pa je njegova nazočnost tamo jako bitna. U Cityu se igra drugačije, strpljivije se traži prostor gdje ćeš suparnika probiti. Zato mu iste navike ne urađaju jednakim plodom. Od svih njih, Aguero je najkreativniji - kretnjom, pasom, brzim prvim korakom stalno stvara višak, dolazi na krilo u "trokute":

Džeko ne mora biti jednak njemu, nije jednako mobilan i tipičniji je centarfor - ali u igru se mora uključiti više. Interesantno je da ima skoro jednak postotak dobrih rješenja u i izvan 16 metara - to znači da ima sjajan feeling za završnicu i zadnji pas, ali on ga ne služi kad se napad tek stvara. Ima i dvije objektivne poteškoće u tom segmentu: - prva je tromost, zbog koje nakon prvog dodira često već dolazi u kontakt s braničima. Mora mnogo ranije izabrati rješenje i izbjegavati nepotrebne faule i duele. - drugi je taj, da iako je visok, nije izrazito snažan target-man i takve duele gubi mnogo češće od Negreda. Najviše mu pašu braniči koji se odmaknu od njega koji korak, jer mu to omogućava onu sekundu potrebnu da ostvari ono što je zamislio - ako su mu preblizu - nije snažan kao Drogba da ih nosi na leđima i kontrolira loptu. To je primijetio i komentatorski duo na Skysportu, i rekli kako bi Džeko morao poraditi na svojoj igri kad je leđima okrenut golu. I tu čak ne misle/mo na igru po zraku, City ionako loptu drži na podu - bitno je da nauči biti vrhunska mantinela. Prije 20-ak godina, napadači vjerojatno nisu u tolikoj mjeri sudjelovali u izgradnji napada, ali ovo je doba multidimenzionalnih igrača. Džeko ima štofa, protiv Plzena je imao jedno briljantno odlaganje na šut za Aguera, nitko nije to vidio unaprijed osim njega - jer kad uđe u 16, upale mu se svi detektori i svjestan je važnosti svojeg rješenja. Treba to proširiti i izvan 16 m - tako vam se neće činiti da najčešće kasni. Stvar je mindseta. Biti britak 90 minuta, ne samo u završnici napada. Oba ova segmenta daju se ispraviti, popraviti, usavršiti, a primjera imate mnogo - od HNL livada, do igrača Real Madrida. U nogometu moraš stalno napredovati, odbiješ li to prihvatiti, dinamika ideja i novih rješenja ubrzo će ti doći glave. Za početak bi trebao raditi na shvaćanju svoje igre bez lopte i toga da svojom kretnjom otvara mnoge opcije, mora biti pokretnija mantinela za povratnu loptu - jednom kada usvoji takve navike, bit će i sam na lopti češće i moći će ući u pravo ofenzivan ritam, neophodan za svakog igrača. Primjera radi - protiv Cardiffa je tek u 27.-oj minuti odigrao prvu pravu povratnu loptu kao target-man i ostvario dobar pas na suparnikovoj polovici, a protiv Plzena je pokazao jedno mnogo mobilnije lice i u prvih 8 (osam) minuta, dirao je loptu češće nego u cijeloj utakmici protiv Cardiffa. 3. ZAVRŠNICA I sad dolazimo do onog dijela gdje je Džeko kralj - ubojit na skoku, zabija s obje noge (nema sindrom kao neki napadači koji se i u najneprirodnijim situacijama oslanjaju na svoju jaču nogu), ima sjajan udarac i zabio je prekrasan gol s 23 metra u utakmici protiv Cardiffa. Njegovi golovi govore najbolje o svemu ovome, ali neki uzorci su primjetni:

Iako je trom u prvom koraku, vrlo je dobar na otvorenom terenu - kada ima prostora iza leđa obrani da ulovi svoj dugi korak, vrlo ga je teško stići. Ima i dobar osjećaj za krenuti u pravom trenutku, uvijek ima korak zadrške pa ga je teško namamiti u ofsajd. Kada ulazi iskosa u završnicu, u otprilike 75 posto slučajeva (obrađeni njegovi golovi do ove sezone), on traži suprotan kut, dok kod udarca iz centralnih pozicija gađa svoj desni kut. Ima sjajan skok u kojem se može dugo zadržati pa često može u zraku "izvagati" golmana, odnosno u zraku procijeniti u koji kut golman ne može stići. Ima opasan udarac s poludistance. Vrlo dobro prati odbijene i spuštene lopte u 16-ercu, to su svi oni "ružni" golovi koji su pak proizvod njegovih - sjajnih navika. I koliko god mu to predstavljalo problem i izoliralo ga od igre, nikad se nećete naći u situaciji da Džeko nije u završnici a trebao bi biti. Skok/povratnu loptu napada iz centralne pozicije, s afinitetom prema zatvaranju prve stative, gotovo u pravilu. Duge noge mu često omoguće da loptu zahvati malo prije stopera ili da stigne na oštru loptu:

U rijetkim situacijama kada su zajedno na terenu, Negredo je onaj koji zatvara drugu stativu i čine sjajan duo u samoj završnici - protiv Plzena su u 20-ak minuta igre čak 5 puta centaršuteve pretvorili u opasne šuteve. Ukratko, Džeko je u završnici full-package, sam svjetski vrh. 4. STATISTIKA/ZAKLJUČAK Prije nego zaključim analizu, mislio sam da bi možda bilo interesantno usporediti statistike triju napadača - Aguera, Negreda i, jasno, Džeke. Jovetića, zbog dugog odsustva i činjenice da je odigrao tek 250 minuta, neću uvrstiti u usporedbu. Džeko ima 16 nastupa ove sezone (5 ulazaka s klupe) i ukupno 916 minuta. Za to vrijeme zabio je 7 golova (130 minuta po golu) i 3 asistencije. Bilježi 2,9 udaraca po golu i 2 dobivena zračna duela po susretu. Postotak točnih dodavanja mu je na 72%. Negredo je u 21 nastupu (9 ulazaka s klupe) upisao 1163 minute. Zabio je 12 golova (96 minuta po golu) i ubilježio 5 asistencija. Šutira 2,2 puta po utakmici, dobiva 1,5 zračni duel, a postotak dodavanja mu je 76%. Aguero je u 19 nastupa (1 ulazak s klupe) odigrao 1449 minuta. Zabio je 18 golova (80 minuta po golu) i upisao 10 asistencija. Šutira 4,4 puta po golu, uz 0,4 dobivenih zračnih duela i 84 posto točnosti pasa. Vidljivo je i po statistici i po dojmu i po Pellegrinijevoj selekciji da je Aguero napadač broj jedan, nezamjenjivi kotačić koji će igrati uvijek kada je zdrav. I to je realno stanje stvari - od svih sjajnih napadača na svijetu, Aguero spada u sam vrh. Između Džeke i Negreda se vodi bitka za ono drugo mjesto, i zasad je poprilično izjednačena , barem po broju minuta. Ali, ove sezone je doveden i Jovetić, a četvrti napadač bitan je momčadi koja ima uvijek dvojicu u igri, tako da će i on ozbiljno ući u jednadžbu kada ozdravi. Je li Džeko kapacitet za City? Jest. Na kraju krajeva, pogledajte prošlogodišnju studiju najboljih zamjena liga petice:

  Činjenica je i da ima objektivne mane. City još uvijek ne igra na očekivanoj razini, a kada stvari ne idu najbolje i ne dominiraš sredinom terena, mijenja se uvijek onaj koji najmanje sudjeluje u igri - a to je Džeko. Pellegrinijeve zamjene su logične, koliko god bile nepopularne. Jednostavno, City ne dolazi dovoljno često u završnicu gdje je Džeko na svome. Za nekadašnjeg top strijelca Bundeslige, 2 udarca po utakmici skroman je učinak. Mislim li da je vrijeme za radikalne promjene i odlazak? Ne, ako Džeko nema osobnih razloga - dobit će šansu raditi na ispravljanju svojih navika, i jednom ako ih usvoji, mnogo lakše će se utakmica usmjeriti tamo gdje njemu paše. Dotad previše ovisi o Citijevoj sposobnosti da totalno zavlada utakmicom, što se posebno osjetilo u derbijima ove sezone. Džeko ne mora biti građanin drugog reda, to ovisi o njemu više nego o timu. Na kraju krajeva, nije mu ovo prva sezona u Cityu niti se prvi put susreće s ovim suigračima. Jedini radikalan zaokret za koji je vrijeme je onaj u njegovoj odluci da ispravi svoje mane. Pellegrini je strašno lukav tip, on to zna prepoznati, SP se bliži i Bosni ne bi bilo naodmet dobiti najboljeg Džeku dosad. Može on i bolje od ovoga.