Nema kolektivnog sporta koji nam je donio više radosti i ushićenja (po osmi put učestvujemo na evropskim prvenstvima, što nije uspjelo niti jednoj drugoj selekciji), ali ni više teških razočarenja. Samo što bismo pomislili da smo, nakon maestralnih kvalifikacija, stasali za velika djela, uslijedilo bi tvrdo prizemljenje na završnici.
Jedan, dva, tri, četiri... više smo skoro i prestali brojati, ali brojali ipak jesmo. I to do devet. U toliko smo, naime, ciklusa ušli sa željom, nadom, strepnjom... da se napokon probijemo u taj drugi krug, baš kao što smo to učinili te historijske 1993. godine.
Težak put
I upravo je naš put, koji, eto, prelazimo već dvije decenije, a nikako da stignemo, pokazatelj kako je teško ući u elitni košarkaški razred i kakav su podvig u Njemačkoj osvajanjem osmog mjesta na našem debitanskom nastupu na Evropskom prvenstvu napravili Sabahudin Bilalović, Mario Primorac, Emir Mutapčić... pod vodstvom selektora Mirze Delibašića i trenera Ibre Krehića i Ranka Đurića.
U vihoru rata izboreni rezultat, kada su Kinđetovi izabranici igrali "protiv svih prognoza", ostao je i do danas ideja vodilja i motivacija svim kasnijim selektorima i igračima. No, u devet narednih ciklusa nismo došli čak ni blizu reprizi Karlsruea i Minhena.
U tri navrata smo zapeli u kvalifikacijama (1995., 2007., 2009.), administrativnim putem smo se ugurali na EP 2011. u Litvaniji, između toga smjestili čak pet uzastopnih plasmana na Eurobasket i popili pet gorkih pilula.
Sjetimo se samo podviga protiv Litvanije i Hrvatske u kvalifikacijama za 1999., dočeka reprezentacija na ulicama Sarajeva u sitnim noćnima satima, ali i razočarenja koja su slijedila u Španiji, Francuskoj, Turskoj, Švedskoj...
Jedna lopta
Najbliži smo čak prolazu u drugi krug bili 1997. u Antibu, kada je jedna lopta prevagnula na stranu Italijana, koji su potom, pod vodstvom našeg Bogdana Tanjevića, umjesto kući, otišli do - titule prvaka Evrope!
Pokazatelj je to da i sreća nekada zna presuditi, ali nju treba zaslužiti - "učini što je do tebe, daj sve što možeš, pa te možda i taj faktor nagradi", stara je sportska krilatica. Ništa više, ali i ništa manje, ne očekujemo i od Acinih "Zmajeva".
Jer, poraz koji uslijedi kao posljedica snage protivnika, a ne tvojih slabosti, možda i nije poraz. A možda se i nama nakon dugo, dugo vremena i ta sreća napokon osmjehne...
Dva trijumfa 2011.
Prošlo Evropsko prvenstvo ipak je donijelo rezultatski napredak našeg tima.
Nakon što smo na prethodnih pet završnica ispadali bez pobjede u grupnoj fazi, prije dvije godine u Litvaniji, istina uz više ekipa u grupama (šest umjesto četiri), uspjeli smo postići dva trijumfa, ali i izgubiti odlučujući duel protiv Makedonije.
Lerić i Ovčina rekorderi sa po pet nastupa na EP-ima
5 nastupa na EP-ima - Samir Lerić, Elvir Ovčina
4 - Gordan Firić, Jasmin Hukić, Haris Mujezinović
3 - Adis Bećiragić, Siniša Kovačević, Nenad Marković, Damir Mršić, Mirza Teletović, Kenan Bajramović
2 - Dževad Alihodžić, Samir Avdić, Bariša Krasić, Samir Selesković, Henri Domerkant, Edin Bavčić
1 - Senad Begović, Sabahudin Bilalović, Sejo Bukva, Emir Halimić, Adnan Hodžić, Abdurahman Kahrimanović, Terel Kastl, Azur Korlatović, Damir Krupalija, Ilijas Mašnić, Damir Mirković, Emir Mutapčić, Ivan Opačak, Mario Primorac, Vedran Princ, Aleksandar Radojević, Želimir Stevanović, Ramiz Suljanović, Goran Terzić, Mujo Tuljković, Nihad Đedović, Elmedin Kikanović, Saša Vasiljević, Goran Ikonić, Nemanja Gordić, Milan Milošević, Aleksej Nešović, Ermin Jazvin...
sport.ba @sport.ba
