Dinamo nas je opet prevario! Često nas je varao, ali nikada ovako grubo. Jedna momčad, koja je lažno predstavljana kao mega-Dinamo, pukla je sinoć kao mjehur od sapunice. Nenad Bjelica je ismijao sve Jurčićeve šablone, i on je čitao knjige o trenerskoj profesiji, 'rombu i dijamantima', ali nije postao njihov rob, kao što je to slučaj s Dinamovim trenerom.
Nadvisio je Bjelica Dinamo u svakom pogledu, Austria je posebno dominantno djelovala u skok-igri i duelima. Nakon 45 minuta jalove igre, kada je još bilo 0-0, nije slutilo na dobro…
Istina je da su Dinamovi nogometaši stvorili puno prilika, istina je također da su ih serijski i promašivali, Fernandes i Soudani su bili vrlo neprecizni i potpuno su zakazali, kao i ideolog igre Said Husejinović.
Kruno Jurčić je “hopsao” pored aut-linije, vjerojatno ne razumijevajući ni samog sebe, ali je prvi potez povukao tek u 60. minuti, kada je i inače vrlo benevolentna publika počela gubiti živce. Ali, publika je uputila tek poneki zvižduk, to je bilo uglavnom sve. A ovacije Sammiru su bile za rubriku vjerovali ili ne.
Zadnjih pola sata Dinamo je opasno živio, kao kockar koji igra zadnjim žetonima, a kada je Fernandes promašio i Pivarićev centaršut, Bečani su izgubili i zadnji atom respekta i kaznili sterilnost Dinamovih napadača. Za šok se u 68. minuti pobrinuo Marin Leovac, a Dinamov put u ovogodišnjoj Lig prvaka prerezao je i okončao Marko Stanković. 0-2 se u ovom času čini nedostižnim kao i finale Lige prvaka u svibnju iduće godine u Lisabonu.
Nenad Bjelica je preozbiljan trener da bi prokockao ovakvu prednost. U ovom času nemamo pravo reći niti “Viel Glück, Kruno”, jer, ovakvu prednost teško bi u Beču nadoknadila i Barcelona.
Nešto, ipak, moram reći. Cijelo ljeto smo trubili o čudesnim igračima Fernandesu, Soudaniju i Pintu, punili smo uši publici, a tek smo ih jučer upoznali i u ozbiljnoj utakmici. I cijelo ljeto čudio sam se kako se baš niti jedan veliki klub nije “polakomio” za tako dobrim igračima, pitajući se - kako su uopće dospjeli u Dinamo?
Sinoć sam shvatio da su oni ipak samo igrači za drugu europsku igu, igrači iz drugog ešalona, koji nisu stajali u prvom redu kada je Bog dijelio talent. A na klupi je zbog neshvatljive tvrdoglavosti Dinamovog trenera ostao “naš dečec” od 15 milijuna eura. Ne kažem da bi nešto bitno promijenio, ali, to će ostati vječna dvojba…
Psihoza straha od publike jučer je također doživjela teški debakl! Niti jednom se s tribina nije začulo “Mamiću cigane”, niti jedna uvreda na račun austrijskih nogometaša, tek povremeno blagi “protest protiv lošeg nogometa”. Nezadovoljstvo su navijači iskazali zazivanjem Josipa Kužea, trenera pod čijim ravnanjem se zadnji put ovdje igrao prvoklasni nogomet, koji navijači ni danas nisu zaboravili. Skandiranje Josipu Kužeu je izuzetno civilizirani protest protiv laži o velikom Dinamu…
Neki je optimist rekao da nada umire posljednja. Optimisti su inače slabo obaviješteni pesimisti, pa je tako i vjera u čudo na lijepom i ne više tako plavom Dunavu iluzija, svijeća na vjetru, nešto što je moguće samo u ludim filmskim scenarijima. Pokušavam vjerovati, ali ne mogu, jednom su me grubo prevarili. Što se može promijeniti u ovih sedam dana? Malo ili ništa. Možda samo to da više nećemo živjeti u laži da je Dinamo najbolji klub srednje Europe…
sport.ba @sport.ba
