Ime Kasima Kamenice upisano je zlatnim slovima u historiji jugoslavenskog rukometa, jer je s omladinskom reprezentacijom tadašnje zemlje osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1987. godine. Šezdesetogodišnji Goraždanin s razlogom spada u red naših najboljih i najuspješnijih rukometnih stručnjaka, a u desetak klubova koje je trenirao, ostavio je dubok trag.
Svaki razgovor s Kamenicom počinje i završava pričom o Goraždu, gdje se posljednjih dana odmara. Popularni Kameni dosta se kasno počeo baviti rukometom. Prve korake u ovom sportu, u kojem je kao igrač i trener više od četiri decenije, napravio je kao 17-godišnjak.
Podijeljeni roditelji
- Kao dječak, vrijeme sam uglavnom provodio uz loptu, ali nogometnu. Sve je bilo uz velike sukobe s roditeljima Fatimom i Šerifom. Oni nisu željeli da gubim vrijeme na stadionu nego da se posvetim školi, u kojoj sam jedva uspio da budem za vrijeme nastave. Nisam bio neki štreber. Bio sam vrlodobar učenik. Još kao tinejdžer pokazao sam dobre organizacijske sposobnosti. Već sam se tada isticao i znao sam da ću biti pravi vođa - prisjeća se Kamenica.
Goražde je u bivšoj Jugoslaviji bilo poznato kao prava rukometna sredina u kojoj su stasale brojne generacije vrhunskih igrača.
- Na prvi trening otišao sam na nagovor prijatelja. U školskoj ekipi nedostajao im je golman tako da sam se ubrzo našao među stativama. Nakon toga sam došao na trening Radničkog, gdje mi je trener bio Ostoja Radović. On je pravi rukometni fanatik koji nam je prenio ljubav prema ovom sportu.
Roditelji su bili podijeljeni kada je rukomet bio u pitanju. Otac je bio protiv, a majka me je podržavala. Kako sam trenirao u večernjim satima, iskradao sam se iz kuće, a majka mi je večeru ostavljala u špajzu. Kući se nisam smio vraćati dok stari ne zaspi - otkriva Kasim.
Veliki utjecaj na rukomet u Goraždu, ali i na karijeru popularnog Kamenog, ostavio je trener Mladen Čakeljić.
- On je rukomet u Goraždu podigao na još viši nivo i tada je stasala generacija poznata kao dječaci s Drine. Tada sam ja bio na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Uslijedio je odlazak u Borac iz Uroševca. To sam uradio na nagovor zemljaka Dejana Marića.
Imao sam 22 godine i dobio sam pravu priliku da pokažem koliko vrijedim. Tada sam doživio i jedan stravičan psihološki šok, jer smo za ulazak u prvu ligu za protivnika imali moj bivši klub Radnički iz Goražda. Na utakmici je izbila nevjerovatna tuča igrača, ali i navijača. Sve je smireno tek nakon intervencije Vojne policije - kaže rukometni stručnjak.
Pravi izazov
Igračku afirmaciju doživio je upravo u Uroševcu, gdje je igrao i nakon "epizoda" u Željezničaru iz Niša i Kristalu iz Zaječara.
- Kada sam se vratio u Borac, iz uprave su mi ponudili da budem i golman i trener paralelno. To mi se u početku svidjelo i tako sam sa 28 godina započeo trenersku karijeru. Brzo sam shvatio da to dvoje ne ide skupa i odlučio sam da ekipu vodim samo s klupe.
I ranije sam bio veoma ambiciozan na trenerskom planu. Od svoje 23. godine počeo sam ići po školama. Volio sam da se družim s trenerima i da upijam njihova iskustva i zapažanja. Tako sam se već mnogo ranije nesvjesno pripremao za trenersku karijeru. Najveći pečat na mene je ostavio Zoran Živković Tuta. On mi je definitivno bio uzor. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Branislava Pokrajca - nastavlja Kasim.
U Rijeci 13. decembra 1987. Kamenica je s klupe vodio omladinsku reprezentaciju Jugoslavije koja je osvojila zlato na SP-u. S dosta uspjeha on je u to vrijeme vodio generaciju u kojoj su igrali Goran Beli Stojanović, Dejan Perić, Vladimir Jelčić, Senjanin Maglajlija, Istok Puc, Alvaro Načinović...
- Bila mi je čast što sam vodio jednu takvu grupu sportista. Uvijek sam volio da radim sa mladima. Da tražim talentirane igrače koji su, zahvaljujući mojim savjetima i treninzima, pravili vrhunske karijere. To mi je i sada pravi izazov.
Mnogima od njih sam mnogo pomogao. Trebalo je imati razumijevanje za njihove postupke i godine, ali i izvesti ih na pravi put. Jedan od najtežih zadataka bio mi je da radim s Nedjeljkom Jovanovićem. On se različito odnosio prema utakmicama i prema treningu. Ipak, uspio sam da isklešem ovaj rukometni dragulj - kaže Kamenica.
Postavio temelje
U bogatoj trenerskoj karijeri vodio je Borac iz Uroševca, Pelister, Zagreb, Partizan, Atomik, Kometal, Vardar, Mladost iz Bogdanaca, Slovan, Prule, Bosnu, Dubravu, Celje i Nexe, a i reprezentacije BiH, Slovenije i Crne Gore.
- Na neki način sam stvorio dva evropska šampiona. Ekipu Zagreba kroz omladinsku reprezentaciju i za četiri godine, koliko sam ih vodio, napravio sam temelje da nakon mog odlaska 1992. i 1993. godine osvoje najjače rukometno takmičenje. Naravno, tu je i Prule, s kojim sam igrao polufinale rukometne Lige prvaka. Ovu slovensku ekipu vodio sam skoro šest godina i bila je naslonjena na jednu mjesnu zajednicu i gradsku četvrt. Krenuli smo od nule i došli do polufinala najjačeg klupskog rukometnog takmičenja - kaže Kasim, koji bi naredne sezone trebao voditi ekipu crnogorskog Lovćena.
Od rukometa i napora tokom godine poznati stručnjak najbolje se odmori u rodnom Goraždu.
- Ranije nisam mogao zamisliti odmor bez mora. Ali, u posljednje četiri godine Jadran sam zamijenio Drinom. Jednostavno, najbolje se odmorim na svojoj vikendici, koja se nalazi sedam kilometara od Goražda. To je za mene pravi mali raj. Uživam u tišini i nedirnutoj prirodi. Na vikendici često ugostim i rodbinu - kaže rukometni trener s adresom u Ljubljani.
I sin bio golman
Iz braka sa suprugom Biljanom uspješni trener ima sina Damira, koji se svojevremeno također bavio rukometom.
- Damir se nije na pravi način posvetio sportu. Nekoliko godina je bio dobar golman. Ipak, bio je previše ležeran. U posljednje vrijeme radi kao trener golmana u jednom slovenskom drugoligašu. Nadam se da će i šestogodišnji unuk Lijan nastaviti porodičnu tradiciju - kaže popularni Kameni.
Kratak angažman u Bosni
Svojevremeno je Kamenica vodio i ekipu sarajevske Bosne, ali se nerado sjeća angažmana u bivšem prvaku BiH.
- Taj je boravak u Sarajevu trajao mnogo kraće nego što sam mislio. Jednostavno, nismo imali iste vizije s ljudima u upravi i razlaz je bio najbolje rješenje. Svi smo otišli na svoju stranu i tako je, možda, bilo i najbolje - s velikim emocijama govori Kamenica.
Primamljive ponuda Arapa
Posljednjih godina imao je brojne ponude iz arapskih zemalja, ali ih je na kraju sve odbio.
- Imao sam dvadesetak ponuda, ali nisam smatrao da je to područje za mene s obzirom na to da sport doživljavaju drugačije. Iako sam sada već na neki način pri kraju karijere i bilo bi lijepo otići i lijepo zaraditi za penziju, ali opet, nije sve u novcu - kaže Kasim.
Strah od SP-a
Kamenici je drago što je našoj zemlji povjerena organizacija Svjetskog rukometnog prvenstva za juniore, ali se pribojava kako će ono na kraju utjecati na bh. rukomet.
- To mnogo znači za našu zemlju, riječ je o svjetskoj smotri. Ipak, nadam se da neće imati suprotan efekt kao u Sloveniji kada su se sponzori istrošili na organizaciju ovog događaja, a klubovi došli u krizu - kaže Kamenica.
sport.ba @sport.ba
