sport.ba @sport.ba
Edin Džeko će u petak predvoditi reprezentaciju Bosne i Hercegovine protiv Poljske u Varšavi, ali poljski mediji posebnu pažnju posvetili su životnoj priči kapitena Zmajeva.
Džeko je uvršten u sastav Sergeja Barbareza za utakmicu protiv Poljske, iako ga 2. oktobra očekuje oproštajni reprezentativni nastup protiv Švedske. Sa 40 godina na leđima ima 151 nastup i 73 gola za Bosnu i Hercegovinu, ali brojke, kako ističe poljski Sportowefakty, govore samo mali dio priče.
Posebno su se osvrnuli na njegovo djetinjstvo obilježeno ratom u Sarajevu.
Prvo je morao naučiti preživjeti
Edin Džeko imao je samo šest godina kada je 1992. počela opsada Sarajeva.
Prve ratne sirene označile su početak perioda koji će mu zauvijek ostati urezan u sjećanje. Kada porodični dom više nije bio siguran, Džeko se s roditeljima i sestrom preselio u stan bake i djeda.
Na svega 40-ak kvadratnih metara boravilo je oko 15 ljudi. Djeca su pokušavala pronaći način da zaborave na rat, pa su se igrala i na podu stana. Izlazak na ulicu često nije bio opcija zbog snajpera i granatiranja.
Džeko je kasnije govorio da kao dijete nije u potpunosti razumio razmjere onoga što se događalo. Njegovi roditelji, međutim, živjeli su sa strahom da bi njihov sin svakog trenutka mogao stradati.
Prema pisanju The Guardiana, njegova majka ga je jednom prilikom upozorila da se skloni s mjesta na kojem je ranije igrao fudbal. Nedugo zatim, granata je pala upravo na to mjesto.
Jedna odluka i nekoliko sekundi mogli su potpuno promijeniti njegov život.
Džeko je godinama izbjegavao govoriti o ratnom periodu, a jednom prilikom je za The Guardian rekao:
„Ne mogu reći da sam imao djetinjstvo kao normalna djeca mojih godina. Imao sam nešto tipično za Bosnu 1990-ih. Nazivam to razdobljem preživljavanja.“
Rat mu je oduzeo dio djetinjstva, ali nije uspio ugasiti njegovu ljubav prema fudbalu.
San koji je izgledao daleko
Kada je rat završen, Džeko je imao gotovo deset godina, a Sarajevo je bilo teško razoreno.
Mnogi fudbalski tereni bili su uništeni, pa je i njegov san o profesionalnoj karijeri izgledao daleko. Ipak, želja da igra nikada nije nestala.
Otac ga je vodio na treninge, a u početku je vježbao u školskoj dvorani. Kako su se tereni postepeno obnavljali, tako se i Džekin fudbalski put počeo razvijati.
Do treninga je putovao dugo, koristeći dva autobusa i tramvaj. Stadion Željezničara bio je razoren, pa su mladi fudbaleri jedno vrijeme trenirali u školi.
Godinama kasnije, dječak koji je odrastao u ratnom Sarajevu postao je jedan od najvećih fudbalera u historiji Bosne i Hercegovine.
Upravo zato njegov oproštaj od reprezentativnog dresa ima posebnu težinu. Od skloništa i ruševina do najvećih evropskih stadiona, Džekina karijera postala je priča koja daleko nadilazi fudbal.
