Pobjednici se pamte, ali ovo je priča o velikanima koji su bili na korak od evropskog prijestola, pa ostali praznih šaka. Neki od njih osvajali su Evroligu prije ili poslije ovih poraza; drugima druga prilika nikada nije stigla, a pojedini porazi bole zauvijek.
Sezone 2001/2002, u Bolonji, Kinder je imao raskošan sastav — Manu Đinobili, Marko Jarić, Matjaž Smodiš — ali je u finalu pao od Panatinaikosa, koji je predvodio Dejan Bodiroga uz Željka Obradovića na klupi. Zeleni su nadoknadili čak 14 poena zaostatka i slavili 89:83. Tri godine kasnije, CSKA Dušana Ivkovića ušao je u fajnal-for u Moskvi kao ubjedljivi favorit sa skorom 14-0 u prvoj fazi, ali je u polufinalu senzacionalno zaustavljen od Taukeramike Duška Ivanovića, predvođene sjajnim šuterom Arvidasom Macijauskasom (23 poena). Sezone 2009/2010 Olimpijakos je okupio supertim s dvojicom igrača dovedenih iz NBA, Čildresom i Klejzom, uz MVP-ja te sezone Miloša Teodosića, no u finalu ga je pregazila Barselona Ćavija Paskvala rezultatom 86:68.
Najbolniji poraz stigao je 2011/2012: CSKA je vodio i s +19 protiv Olimpijakosa, ali je u samom finišu Georgios Printezis nakon asistencije Spanulisa pogodio čuveni „flouter“ za senzaciju, dok je Šiškauskas prije toga promašio dva slobodna bacanja. „Finale 2012. nije dobio Olimpijakos, izgubio ga je CSKA, sam. Taj poraz u Istanbulu najgori je trenutak moje karijere“, priznao je Teodosić. Na kraju, 2013/2014 važi za najveću evroligašku senzaciju vijeka: umjesto očekivane titule dominantnog Real Madrida Pabla Lasa, u finalu je blistao Tajris Rajs s 26 poena i Makabi je slavio 98:86 za šesti trofej.
sport.ba @sport.ba
