sport.ba @sport.ba
Godina je 2010. Reprezentacija Španije, prepuna velikih zvijezda, teškim putem stigla je do finala Svjetskog prvenstva, gdje je nakon iscrpljujuće utakmice savladala Nizozemsku zahvaljujući pogotku Andrésa Inieste u produžecima, piše BBC u analizi.
Šesnaest godina kasnije, jedna manje eksponirana, ali jednako efikasna selekcija Španije ponovo je stigla do najveće utakmice svjetskog fudbala.
Iako današnja imena možda nemaju istu težinu kao tada, ekipa Luisa de la Fuentea odlučna je da ponovi uspjeh zlatne generacije i u nedjelju, 19. jula, osvoji drugu titulu svjetskog prvaka.
Određene sličnosti između ove dvije ekipe su očigledne.
Prije svega, obje selekcije dočekale su Svjetsko prvenstvo dvije godine nakon osvajanja Evropskog prvenstva.
U timu koji je osvojio Mundijal 2010. godine samo trojica igrača iz startne postave nisu bila dio reprezentacije na Evropskom prvenstvu 2008. S druge strane, samo dvojica fudbalera koji su započeli polufinalni duel protiv Francuske nisu bili članovi šampionske ekipe sa Evropskog prvenstva 2024. u Njemačkoj.
Zanimljivo je da sadašnja španska reprezentacija od 26 igrača ima viši prosjek godina od ekipe koju je 2010. vodio Vicente del Bosque (27,8 naspram 26,7), ali znatno manje međunarodnog iskustva – u prosjeku 33 nastupa u odnosu na tadašnjih 56.
Španija nije ostvarila pobjedu u nokaut fazi Svjetskog prvenstva još od osvajanja titule u Južnoj Africi, sve do ovog turnira.
Niz od 37 utakmica bez poraza pod vodstvom De la Fuentea impresivan je i izjednačio je svjetski rekord Italije, iako se u taj niz ne računa poraz nakon izvođenja penala od Portugala u finalu Lige nacija prošle godine.
Ova reprezentacija Španije postala je prva u historiji koja je na jednom Svjetskom prvenstvu sačuvala mrežu netaknutom u šest utakmica.
Kako se, dakle, porede dvije startne postave? BBC Sport donosi detaljnu analizu.
Golman
Iker Casillas (2010) – Unai Simón (2026)
Godine: 29,1 – 29,1
Nastupi za reprezentaciju: 110 – 65
Zanimljivo je da je Casillas u finalu Svjetskog prvenstva bio samo 14 dana stariji nego što je danas Simón. Legendarni golman Real Madrida drugi je igrač sa najviše nastupa za reprezentaciju Španije, odmah iza Sergija Ramosa, dok je Simón jedan od ključnih igrača u sistemu Luisa de la Fuentea.
Postavio je rekord kao golman s najviše uzastopnih utakmica na Svjetskom prvenstvu bez primljenog gola u regularnom toku susreta – šest, uključujući i jedan meč sa Mundijala 2022.
Bekovi
Sergio Ramos i Joan Capdevila – Pedro Porro i Marc Cucurella
Godine: 24,3 i 32,4 – 26,8 i 28,0
Nastupi: 66 i 51 – 23 i 31
Nakon teških sezona u Tottenhamu i Chelseaju, malo ko je očekivao da će Porro i Cucurella briljirati na ovom Svjetskom prvenstvu, ali su u Sjevernoj Americi pokazali vrhunski kvalitet.
Obojica imaju manje reprezentativnih nastupa nego što su ih Ramos i Capdevila imali uoči finala 2010. godine.
Ramos je tokom veličanstvene karijere, uglavnom provedene u Real Madridu, osvojio 28 velikih trofeja, dok je Capdevila, iako manje medijski eksponiran, također osvojio Evropsko i Svjetsko prvenstvo.
Centralni defanzivci
Carles Puyol i Gerard Piqué – Pau Cubarsí i Aymeric Laporte
Godine: 32,2 i 23,4 – 19,5 i 32,1
Nastupi: 89 i 22 – 19 i 53
Spoj iskustva i mladosti koji su činili legendarni Barcelonin tandem Puyol i Piqué ponovo se može vidjeti kroz Laportea i Cubarsíja.
Puyol i Piqué primili su samo dva gola tokom Mundijala u Južnoj Africi, dok su Laporte i mladi defanzivac Barcelone do sada primili samo jedan manje. Posebno se ističe njihovo izdanje u polufinalu protiv Francuske, kada su potpuno neutralisali Kyliana Mbappéa, Michaela Olisea i Ousmanea Dembéléa.
Vezni red
Sergio Busquets i Xabi Alonso – Rodri i Fabián Ruiz
Godine: 22,0 i 28,6 – 30,1 i 30,3
Nastupi: 19 i 75 – 69 i 49
Foto: Getty images
Busquets je na Svjetskom prvenstvu 2010. bio pravo otkriće uz iskusnog Xabija Alonsa. Njih dvojica kontrolisali su sredinu terena, prekidali protivničke napade i diktirali ritam igre ispred odbrane.
Na Mundijalu 2026. njihovu ulogu uspješno su preuzeli osvajač Zlatne lopte 2024. Rodri i dvostruki prvak Evrope Fabián Ruiz.
Posebno impresivan bio je Rodri, koji je imao najveći broj uspješnih dodavanja na turniru te dijeli drugo mjesto po broju osvojenih lopti startovima.
Ofanzivni vezni
Xavi Hernández i Andrés Iniesta – Dani Olmo i Álex Baena
Godine: 30,5 i 26,2 – 28,2 i 25,0
Nastupi: 93 i 48 – 57 i 23
Golovi: 8 i 7 – 12 i 3
Koliko god Olmo i Baena igrali odlično na ovom prvenstvu, Xavi i Iniesta ostaju jedan od najboljih veznih tandema u historiji fudbala, kako u reprezentaciji Španije tako i u Barceloni.
Xavi je izveo korner nakon kojeg je Puyol postigao pobjedonosni gol protiv Njemačke u polufinalu 2010, dok je Iniesta postigao najvažniji pogodak u historiji španskog fudbala i donio svojoj zemlji naslov svjetskog prvaka.
Napad
David Villa i Pedro – Lamine Yamal i Mikel Oyarzabal
Godine: 28,6 i 23,0 – 19,2 i 29,2
Nastupi: 64 i 7 – 32 i 60
Golovi: 42 i 1 – 7 i 30
Na turniru prepunom velikih zvijezda, Lamine Yamal možda još nije pokazao svoj puni potencijal za reprezentaciju Španije, postigavši samo jedan pogodak.
Ipak, mladi fenomen predvodi napad zajedno s često potcijenjenim Mikelom Oyarzabalom, koji za reprezentaciju postiže gol u prosjeku na svake dvije utakmice, a na ovom Svjetskom prvenstvu već je pet puta zatresao mrežu.
Na Mundijalu 2010. David Villa također je postigao pet golova i završio kao najbolji strijelac turnira zajedno s Diegom Forlánom (Urugvaj), Wesleyjem Sneijderom (Nizozemska) i Thomasom Müllerom (Njemačka).
Veliku podršku pružao mu je tada mladi Pedro iz Barcelone, koji je imao svega osam nastupa za reprezentaciju, dok je Fernando Torres, tada član Liverpoola, uglavnom ulazio s klupe.
