Korpulentni Senjanin Maglajlija uvijek je bio rukometni fanatik, ali i čovjek koji mrzi nepravdu i uvijek je na strani istine.
Prve rukometne korake napravio je u rodnom Goraždu, a potom je u bogatoj karijeri nastupao za banjalučki Borac i beogradski Partizan, španske klubove Kuenku, Barcelonu, Sijudad Real i Bidaso, njemački Fredenbeh, a karijeru je okončao u Zagrebu, čiji je dres nosio čak šest sezona.
[anter]

Zvali ga iz Hrvatske i Srbije
Senjanin je od 1996. godine bio standardni reprezentativac i kapiten BiH, odigravši 58 međunarodnih utakmica.
- Imao sam pozive da igram za Hrvatsku i Srbiju. Ipak, kod mene nije bilo razmišljanja, mogao sam igrati samo za BiH. To je moja domovina.
Rođen sam u Goraždu i svaka druga odluka bila bi pogrešna. Znao sam da na reprezentativnom planu neću napraviti velike uspjehe, ali sam to nadoknadio kroz klubove za koje sam igrao.
I sada sam uz bh. reprezentaciju. Još nije potpuno definiran moj status u Rukometnom savezu BiH.
Obavljam funkciju sportskog direktora i pomažem svojim iskustvom. Prije nekoliko godina, trebao sam biti izabran za selektora, ali se i tu dosta stvari iskompliciralo. Vidjet ćemo šta će biti u budućnosti - kaže Maglajlija.
[/anter]
Nakon što je prestao s aktivnim igranjem, šest godina je bio na različitim funkcijama u hrvatskom prvaku, koji je, bez konkurencije, već godinama najuspješniji klub u regionu. Naša rukometna legenda boravi posljednjih dana u Sarajevu. Maglajlija je sretan zbog činjenice da se u Bosni i Hercegovini igra Svjetsko prvenstvo za juniore. Vjeruje da će ovaj sportski događaj biti velika prekretnica.
- To je veliko priznanje za sve sportiste u našoj zemlji. Naravno, posebno za rukometne radnike, koji već godinama pokušavaju da što više razviju i unaprijede ovaj sport u našoj zemlji.
Lijepo mi je na jednom mjestu vidjeti u dresu reprezentacije BiH talentirane rukometaše iz svih krajeva naše zemlje. Oni čine jednu odličnu družinu, koja je ujedinila ovu zemlju.
Tako ih u Zetri bodre navijači iz Sarajeva, Banje Luke, Jajca, Mostara... Meni je posebno drago da je među reprezentativcima moj Goraždak Elmir Građan, čiji me je otac kao dječaka trenirao karate - kaže Maglajlija.
Priča bivšeg fenomenalnog pivota počinje iz Goražda, u kojem je rođen 30. aprila 1968. godine.
- Rukomet je u Goraždu bio pravi brend i zbog toga su u mom rodnom gradu stasali brojni poznati igrači. Ipak, u djetinjstvu, moju pažnju je prvo privukao karate. Tako je bilo nekoliko godina i došao sam do zelenog pojasa. U jednom momentu sam, na prijedlog prijatelja, otišao na trening rukometaša i svidio mi se ovaj sport.
Uvijek sam se među vršnjacima isticao svojim fizičkim izgledom i snagom tako da sam brzo došao do izražaja. Naravno, za moj razvoj velike zasluge imao je legendarni Ostoja Radović - nastavlja popularni Magi, kako mu je nadimak među ljubiteljima rukometa, dok ga u Goraždu svi zovu Nani.
Njegov rukometni napredak bio je vrlo brz tako da je kao 17-godišnjak dobio priliku da zaigra u prvom timu.
[anter]

Sin trenira košarku
Maglajlijinog sina Benjamina u početku je privlačio rukomet, ali se, nakon nekoliko godina treniranja, ipak odlučio za košarku i trenutno je član kadeta Cibone.
- Nisam želio da utječem na njega. U početku mu je bio zanimljiv rukomet, ali je poslije izabrao košarku. Za sada mu ide dobro.
Često idem na njegove utakmice i važi za jednog od najboljih u ekipi. Pomažem mu svojim savjetima, ali nemam neke nerealne ambicije niti želim da tražim neke veze da mu pomognem - iskren je Magi.
[/anter]
- Uzor mi je bio legendarni Mirsad Hurić, po kojem je ime dobila dvorana u Goraždu. Bio sam građen poput njega i svi su u meni vidjeli njegovog nasljednika. Od njega sam naslijedio dres s brojem četiri kada je prešao u Želju i to mi je bio najsretniji trenutak u životu.
Goražde je uvijek bilo nepresušna riznica rukometnih talenata. Kasim Kamenica, Enver Koso, Borko Jovičić... samo su neki od poznatih rukometaša iz grada na Drini - ponosan je Senjanin.
Nakon što je Srednju mašinsku školu završio odličnim uspjehom, otac Esad želio ga je upisati na fakultet u Zagrebu, ali je on, uz pomoć majke Sadete i starijeg brata Jasenka, uspio da ga uvjeri da se posveti sportu. Uslijedio je ugovor s banjalučkim Borcem 1986. godine.
- Rukomet me je kao 18-godišnjaka odveo iz Goražda i u naredne dvije decenije nosio sam dresove sedam različitih evropskih klubova. U Borcu sam naprosto eksplodirao. Imao sam stvarno vrtoglav uspon tako da je brzo stigao i poziv za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije, s kojom sam postao i svjetski prvak u Rijeci.
Ubrzo je stigla prilika za A-reprezentaciju, koju je tada vodio legendarni Abas Arslanagić. U dresu Borca doživio sam potpunu afirmaciju i u pet godina, koliko sam bio njegov član, osvojili smo i Kup EHF - dodaje Maglajlija.
Dres banjalučkog kluba zamijenio je crno-bijelim beogradskog Partizana, u kojem je proveo najteže godine u karijeri.
- Nije nimalo lako igrati rukomet u Beogradu, a u isto vrijeme je agresija na tvoju domovinu. Ipak, to je bila moja sudbina. Bio sam pod velikim pritiskom.
[anter]
Partnerstvo sa Mirzom Džombom
Zajedno sa prijateljem i bivšim rukometašem Mirzom Džombom, Senjanin je prije nekoliko godina imao zajednički biznis. Gradili su zgrade na Hrvatskom primorju, ali su odlučili da prestanu ulagati u nekretnine.
- Jednostavno, to se u vrijeme recesije ne isplati. Još izvlačimo novac iz tog posla. Meni je ostalo još da prodam dva apartmana u Zadru. Sada nije vrijeme za gradnju i razmišljamo o nekim drugim poslovima - kaže Senjanin.
[/anter]
Kada sam igrao utakmice, pomalo sam zaboravljao na dešavanja u Bosni, ali čim bih napustio teren, vraćao sam se u stvarnost. Noćima nisam mogao spavati. Roditelji, rodbina i prijatelji bili su mi u Sarajevu. U opkoljenom Goraždu bilo mi je mnogo bitnih ljudi.
U svom stanu u Beogradu krio sam dvadesetak izbjeglica. Među njima su bili i moji rođaci, sada uspješni nogometaši Almir i Admir Raščić - otkriva naša rukometna legenda.
Nakon Beograda, sportski put odveo ga je u Španiju, gdje je postao član stabilnog prvoligaša Kuenke, a poslije je uslijedio prelazak u slavnu Barcelonu.
- U tom periodu promijenio sam nekoliko klubova u Španiji, a u Njemačkoj sam nosio dres Fredenbeha. Igrati za Barcelonu je vrh karijere, ne samo u nogometu nego i u rukometu. Svi znamo šta znači ime ovog slavnog kluba na cijeloj planeti.
Ipak, problem svih igrača koji su dolazili izvan Španije, tada je bila činjenica da su u ekipi mogla biti samo dva stranca. Još kada igrate na poziciji pivota, stvarno je bila velika stvar igrati u Španiji. Poslije je uslijedio dolazak u Zagreb, u kojem sam ostavio dubok trag i završio karijeru - govori Maglajlija.
Velika podrška u životu i karijeri uvijek mu je, kako kaže, bila supruga Maja, koju je upoznao dok je nosio dres Borca.
- Prvi put sam je vidio u jednoj diskoteci. Pozvao sam je na piće, a potom je ona došla na moju narednu utakmicu. Tako je sve počelo.
Bili smo u vezi pet godina, a vjenčali smo se 1992. u Beogradu. Stvarno sam sretan što pored sebe imam Maju.
Ona je diplomirani ekonomista, ali je moja karijera uvijek bila na prvom mjestu tako da se ona brinula o kćerci Inji i sinu Benjaminu - kaže popularni Magi.