sport.ba @sport.ba
Otkaz Rubenu Amorimu u Mančester Junajtedu (Manchester United) nije izazvao šok, već prije osjećaj deža vua. Portugalski stručnjak došao je na Old Traford (Trafford) s reputacijom jednog od najperspektivnijih trenera nove generacije, ali je vrlo brzo upao u isti vrtlog u kojem su se našli i gotovo svi njegovi prethodnici.
Promjena trenera u Manchester Unitedu već godinama ne predstavlja prekretnicu, već rutinu, a Amorim je samo posljednje ime u dugom nizu onih koji su označeni kao krivci za neuspjehe koji su mnogo dublje ukorijenjeni.
Od odlaska Sir Aleksa Fergusona (Alex) 2013. godine, Mančester Junajted ne uspijeva pronaći jasan pravac. Tada nije izgubljen samo trener, već figura koja je decenijama, skoro pune tri, bila oslonac cijelog klupskog sistema. Ferguson je bio autoritet u svlačionici, strateški planer i most između sportskog i upravljačkog dijela kluba. Njegovim odlaskom nastao je vakuum koji klub nikada nije do kraja popunio.
Izgubljeni identitet
U godinama koje su uslijedile, Crveni đavoli su često djelovali kao klub koji reaguje umjesto da planira. Svaka smjena trenera predstavljana je kao novi početak, ali bez jasne definicije kakav fudbal klub želi igrati i kakav profil ekipe graditi. Umjesto dugoročne vizije, dominirali su kratkoročni potezi i pokušaji brzog povratka na vrh, što je dodatno produbljivalo krizu identiteta.
Različiti trenerski profili samo su naglašavali konfuziju. Dejvid Mojes (David Moyes) je trebao nastaviti kontinuitet, Luj van Gal (Louis van Gaal) donijeti sistem, Žoze Murinjo (Jose Mourinho) trofeje, Ole Gunar Solskjer (Gunnar Solskjær) emociju i klupski duh, Erik ten Hag dugoročni projekat, a Ruben Amorim modernu fudbalsku ideju. I pored različitih filozofija, svi su završili na sličan način, bez kontinuiteta i bez osjećaja da klub iz njihovog perioda izlazi jači.
Jedan od ključnih uzroka neuspjeha Mančester Junajteda leži u godinama nejasne sportske strukture. Klub je dugo funkcionisao bez stabilne hijerarhije, a odgovornost se često prebacivala s uprave na trenera i obrnuto. Treneri su nerijetko preuzimali ekipu s igračima koje nisu birali, ali su snosili potpunu odgovornost za rezultate, što je dodatno slabilo njihov autoritet.
Takav pristup posebno se ogledao u transfer politici. Klub je trošio ogroman novac, ali bez jasnog koncepta. Dovođeni su skupi igrači s velikim imenima, često više zbog komercijalnog efekta nego sportskog uklapanja. Svaka nova promjena trenera donosila je novu selekciju, zbog čega je svlačionica postajala mješavina različitih ideja, stilova i očekivanja.
Teret prošlosti
Poseban problem predstavlja stalno poređenje s Fergusonovom erom. Svaki rezultat mjeri se titulama iz prošlosti, a svaki trener se procjenjuje u odnosu na period koji je bio izuzetak, a ne pravilo. Takav pritisak stvara atmosferu u kojoj nema strpljenja za tranziciju, iako je ona neminovna u modernom fudbalu.
Mančester Junajted želi brz povratak na vrh, ali istovremeno ne prihvata da je put do toga dug i bolan. Klub pokušava biti i razvojni projekat i instant-kandidat za titulu, što često dovodi do kontradiktornih odluka i dodatnog gubitka stabilnosti.
U tom kontekstu, slučaj Rubena Amorima predstavlja simbol, a ne izuzetak. Njegov odlazak ne govori da je loš trener, već da ni moderna ideja ne može uspjeti u klubu koji još nije razriješio osnovna pitanja vlastitog identiteta. Amorim je, poput mnogih prije njega, postao kolateralna šteta sistema koji ne funkcioniše.
Šta dalje?
Dok god Mančester Junajted bude vjerovao da promjena trenera automatski znači promjenu sudbine, krug će se ponavljati. Klub mora prvo izgraditi stabilnu sportsku strukturu, jasno definirati identitet i prihvatiti da se Fergusonova era ne može ponoviti, već samo nadmašiti novim putem.
Mančester Junajted i dalje traži izlaz iz vlastite prošlosti. Tek kada se klub prestane oslanjati na nostalgiju i počne graditi budućnost na jasnom sistemu i strpljenju, moći će se govoriti o stvarnom povratku među fudbalsku elitu.
Junajted nakon Fergusona
Od odlaska Sir Aleksa Fergusona 2013. godine Mančester Junajted promijenio je šest trenera i potrošio više od milijardu eura na pojačanja. Uprkos tome, klub u tom periodu nije ozbiljno konkurisao za titulu prvaka Engleske, što najbolje oslikava dubinu krize koja traje više od decenije. Pod Murinjom je osvojena Evropska liga, osvojeni su trofeji u FA Kupu, Liga kupu i Superkupu Engleske, ali sve to je daleko od ambicija navijača Crvenih đavola.
