sport.ba @sport.ba
Odjednom se čuo vrisak. Ni oni koji su sjedili bliže nisu vidjeli nož. Obezbjeđenje tada hvata napadača.
Ginter Prahe je u osami sobe u seocetu Gerzbahu sjedio pred televizorom, kao i uvijek kad je igrala Štefi Graf. Njegova Štefi. Preko tapeta su izlijepljeni brižno isječeni članci i fotografije iz novina na kojima je čuvena njemačka teniserka. Pisao joj je pisma. Slao joj novac. Nikad nije mrdao iz Gerzbaha, otkako ga je tamo kao osmogodišnjaka ostavila majka. O njemu se starala tetka. Parhe, osamljenik i čudak, radio je kao mašin-bravar u fabrici motora u obližnjem Nordhauzenu, u bivšem DDR-u. Posao je izgubio ujedinjenjem Njemačke. Tada mu je ostala samo Štefi.
Tog maja 1990. je fanatični navijač, gledajući prenos meča, doživio intimni smak svijeta. Na berlinskoj šljaci plesala je 16-godišnja Monika Seleš, jugoslovenski vunderkind. U finalu je počistila Štefi Graf i to na njenom omiljenom terenu, piše DW.
"Njena volja da osvoji svaki poen iritirala je Štefani Graf. Jer Graf je bila ta koja nije htjela da pokloni nijedan poen, da stigne na svaku lopticu. I uvijek je bila bolja u tome od svih ostalih“, kaže danas Hans-Jirgen Poman, bivši teniski novinar njemačkog javnog servisa. "Sada je odjednom preko puta sebe imala igračicu koja je tako stenjala, borila se, grizla… To je za Štefani Graf bilo potpuno novo“, navodi Poman.
Nož i kobasica u kesi
Mala Mo je tako nastavila narednih mjeseci i godina – ređala je pobjede, zasjela na prvo mjesto rang-liste i djelovalo je da je ništa ne može zaustaviti. Parhe je riješio da nešto preduzme, piše Mondo.
„On kao da je bio član jednočlane sekte, potpuno sam“, priča danas Hans-Ludvig Kreber, sudski psihijatar. „Nikome ne priča o onome što čini, ali sve svoje želje projektuje u televizijsku zvijezdu (Štefi Graf). Misli da se toliko trudi oko nje, da mnogo čini za nju, pa da na neki način na nju polaže pravo.“ „Ključni problem je ta osamljenost. On se sam sa sobom dogovara, ne provjerava ništa sa drugim ljudima. Iz toga se rađa gubitak osjećaja za realnost“, navodi Kreber u dokumentarnom filmu koji je ovih dana objavio njemački javni servis NDR.
Krajem aprila, 38-godišnji Parhe napušta svoje seoce i kreće za Hamburg, gdje na turniru nastupaju i Seleš i Graf. Ima samo plastičnu kesu, a u njoj pidžamu, jednu domaći kobasicu i oštar kuhinjski nož sa tirkiznom drškom i sječivom od 23 centimetra. Nekako je uštedio tri hiljade maraka za put, to je trebalo da bude dovoljno za jeftinu sobu u Hamburgu i ulaznice.
Ako ne uspije u Hamburgu, Parhe je planirao da otputuje u Rim na idući turnir.
„Slutio je on da će poslije biti problema, ali je mislio da se žrtvuje za svoju Štefi. Namjeravao je da na iščašeni način postane junak“, priča psihijatar Kreber.
Ubod u dušu
Prije tačno tri decenije, 30. aprila 1993, oko 18:50 je Monika Seleš pred pobjedom u četvrtfinalnom meču turnira u hamburškom Rotenbaumu. Pauza, igračice su na klupama.
"Odjednom se čuo vrisak“, priča sportski novinar Poman, koji je prisustvovao meču. Ni oni koji su sjedili bliže nisu vidjeli nož. Parhe ga je i tokom napada držao u kesi. Televizijska kamera snima radnika obezbjeđenja koji hvata Parhea u kragnu. Napadač je u zbunjenom grču. Čuje se glas sa zvučnika: „Molim, smesta ljekar na teren!“ U istom kadru je Seleš još na nogama, prije nego što joj pomažu da sedne. U jednom članku lista Velt opisano je koliko je strasno njemačka publika navijala protiv Seleš prije tog uboda. U tom kobnom meču, svi su bili na strani Bugarke Magdalene Malejeve. Sudija tog susreta Štefan Fos kasnije je rekao: „Zamislivo mi je da je tog psihički bolesnog čovjeka podstakla ta atmosfera.“
Kako je opisao Velt, možda je upravo sudija Fos slučajno spasio život Maloj Mo. Jer, tren pred napad, Fos je rekao „Time!“, opominjući teniserke da je kraj pauze. Na to se Seleš nagnula napred kako bi dohvatila flašu i otpila još gutljaj vode.
"Parheovo sječivo bi bez problema presjeklo nerve i povrijedilo organe, srce ili pluća. Ovako je ubod ostao dubok samo dva centimetra. Ali, nož je pogodio jedno drugo osetljivo mjesto: Monikinu dušu“, piše u tom tekstu Velta.
Slično je napisala i Monika Seleš u autobiografiji (2009): „Dok sam u kolima hitne pomoći držala svog brata za ruku, šok me je čuvao od saznanja da se moj svijet upravo razbio u komadiće. S time sam morala da se suočim kasnije.“ „Desilo mi se nešto užasno, što je nepovratno usmjerilo moj put u drugom pravcu i ozbiljno povrijedilo moju dušu. U djeliću sekunde se moja ličnost promijenila“, napisala je Novosađanka.
