Hronologija jedne propasti

Zvezda je srpsko preduzeće s gubicima, viškom zaposlenih, džepovima punim kamenja, teorijom bez ikakve prakse. Svačija i ničija, u blatu sadašnjosti maše požutjelim slikama boljih vremena. Dvadeset godina jesu zarez na lenjiru historije, no više od treptaja oka za vijek bitisanja fudbala na ovim prostorima. Neko ironičan reći će da je trebalo raditi naporno na urušavanju nečega što je jednom bilo fudbalski simbol iza gvozdene zavjese. Zvezda je prešla put od dvorske institucije do naherene kolibe kraj puta, ona nije tek kolateralna šteta propadanja društva, ima se smatrati direktnom žrtvom koliko sistema, toliko i autodestrukcije. [anter] Zvezda je Srbija Političari će u potrazi za glasovima lakovjernih odmah ispaliti ovu krilaticu, nesvjesni koliko su u pravu. Paradoksalno, Zvezda je postala Srbija sadašnjosti. Društvo polumjera, populizma, odlaganja bolnih poteza, zaduživanja bez plana, krupnih riječi i nikakvih djela, ona je dijagnoza za cijelu državu. [/anter] Imala je nesreću da iz šešira izvuče najkraću slamku, mada se svojski trudila da zabrlja, i u situaciji kad su joj centimetri išli naruku. Koja je formula za devastaciju? Odakle nagon za samouništenjem? Postoji li, zapravo, pouzdana dijagnoza za virus što se zacario na “Marakani” Sindrom logorske vatre Pobjeda, osim što te pospe čarobnim prahom ima i naviku da se predugo zadržava pred očima. Opija, krivi sliku stvarnosti. Što je kalendar iz Barija, tog hodočašća yu-fudbala, više blijedio, snovi o prošlosti bivali su sve potrebniji. Nostalgija je često alibi za nečinjenje. Uhvaćena u zamku vlastite veličine i države koja se smanjila poput oprane kineske majice, Zvezda je zaboravila na život poslije pobjede. Udišući dim te logorske vatre oko koje je ispredana legenda o evropskoj tituli, klub je tonuo u melanholiju, sadašnjost je bila suviše surova za progutati.

Jer, s ambicijom je nevolja što više niste zadovoljni malom pobjedom kad okusite taj nadzemaljski nektar apsolutnog trijumfa. Pred sitim očima najednom se ukazala sva bijeda okruženja, kombinirana sa žestokim prizemljenjem. Svijet se promijenio, Zvezda nije, ostala je zarobljena u noći najveće pobjede, kao duh iz boce. Današnje proslave evropske titule simbolično su priznanje poraza u borbi sa stvarnošću. Poligon za neuke Frazeri koji vas uvjeravaju da politici nema mjesta u sportu ne vide dalje od svog nosa. Fudbal je produžetak politike drugim sredstvima, od kabineta se razlikuje jedino po tome što je zrak napolju svježiji. Ne mislim, naravno, na samu igru, već na upravljački proces, bilo da se ogleda u izborima i kupovini glasova koji omogućuju odluku, bilo da se mehanizam upravljanja i odgovornosti ne razlikuje u odnosu na druge dijelove sistema. Zvezdu su uvijek opsjedali političari kao najljepšu balerinu, koristeći utjecaj komunističke tajne policije kombiniran s ekonomskim polugama moći. Ali taj upliv u odlučivanje ticao se gornjih ešalona, teren je ostavljan ljudima od fudbala. Nova generacija apartčika preskočila je granicu pristojnosti, prinuda se od sofisticirane pretvorila u grubu prijetnju silom. U prostorije se uselila galerija kriminalnih likova, ratnih zločinaca, isisavajući materijalnu vrijednost kroz prodaju igrača i raznošenje zlatne prašine s početka devedesetih. Jasno je, kada operira neko ko nije hirurg nego mesar, kolike su šanse da pacijent preživi? Nikakve, ako se ne smatra da je vegetiranje na aparatima sam život. Demontiranje mehanizma kontrole Uporedo s gangrenom koja je putovala po Zvezdinom organizmu spriječen je organiziran otpor njegovom uništavanju. Jednostavno, zamijenjena je publika. Decenijama su tribine bile kontrolni mehanizam i brana koja ne popušta ni kad se autoritarna država prisjeti da bi mogla podaniku nanijeti bol. Ako fudbal posmatrate kao viku ošišanih i pjevanje ubicama iza gola, onda ovaj tekst nije za vas.

Zvezda danas ima gomilu na sjevernoj tribini koja je kontrolirana u onoj mjeri u kojoj je potrebno da ne napravi problem sistemu. Gubernatori te mase vrlo dobro znaju da kriminalci među navijačima mogu spriječiti bilo kakvo ispoljavanje nezavisne volje i ozbiljnu pobunu. Tribine za sjedenje su puste, utihnuli su generatori raspoloženja Zvezdinih navijača, njihova su sjedišta prazna ili su se pretvorila u najobičnije kulise. Jer, čelnici se mijenjaju, uz palac ka nebu ili zemlji huligana koji su sada moćni poput rimskih imperatora, daju milost ili presudu. Kad navijače glumi gomila, jasno je da se njena nepredvidivost mora obuzdati, za Zvezdu je to urađeno na najgori mogući način. Filozofija kazana Uporedo s gubitkom kvadratnih metara, odnosno teritorije s koje je crpjela svježu krv, u Zvezdi je sproveden masakr nad vlastitim potencijalom. Kako? Klub je i u prošlosti služio kao socijalna ustanova za bivše igrače koji nisu imali život poslije karijere. Međutim, iako su na tom izvoru rješavali egzistenciju kroz plaće za nerad, devedesetih su im na brigu povjerena deca. Naime, takvi su na upravljanje dobijali školu fudbala koja se ubrzo pretvorila u Mordor. Osim što su u prazan prostor uplivali sumnjivi menadžeri, uspostavljen je sistem u kojem nisu igrali najbolji, već najbogatiji. Plastično rečeno, sin švercera naveliko ili trgovca benzinom imao je veću šansu od siromašnog dječaka čiji su roditelji bili niže na društvenoj ljestvici. Klub je tako sam sebi pucao u noge, dok su komšije s druge strane brda izgradili prepoznatljivu fabriku talenata, Zvezda se okrenula kupovini poluproizvoda. Nekada je pecala na mnogo većem jezeru u svim republikama SFRJ, sada je udicu zabacivala u srpskoj bari.

Posljednjih pet godina situacija je dramatična, život u sjenci Partizana ne nudi hladovinu, već polarnu hladnoću. Umjesto reza, na “Marakani” se odlučuju da svake godine krenu goloruki na bajonete, s ekipom koja se krpi posljednjih dana ljeta, igračima koji nisu ni za rezervni tim (oni što su svojevremeno srijedom gostovali po selima, na jubileju kakve lokalne ekipe). Napisao sam jednom da Zvezda podsjeća na očajnika koji pred praznim frižiderom guta pilule za apetit. To zasjenjivanje problema, obećanja koja nemaju nikakvu podlogu otjerala su i ono malo vjernika. Ostala je gomila kojoj je svejedno, jer za bolje i ne zna. Godine više ne znače ništa, klub proždire svoje legende, prinosi ih kao žrtve svojoj prošlosti i zaboravljenoj pobjedi. Prosinečki je predstavljao nadu, otišao je nemoćan da se suoči s ruševinama carstva koje je jednom poznavao, sada je na redu i Dragan Džajić, bez mađioničarskog šešira, osuđen da gura kamen uz brdo. Zvezda je srpsko preduzeće s gubicima, viškom zaposlenih, džepovima punim kamenja, teorijom bez ikakve prakse. Svačija i ničija, u blatu sadašnjosti maše požutjelim slikama boljih vremena. Baš kao i Srbija…