sport.ba @sport.ba
Bruno Banani ime je poznatog proizvođača parfema iz Njemačke, ali i nekadašnjeg olimpijca iz Tonge. Da, zvuči ludo, ali ovo je samo početak priče.
Skoro da je teško zamisliti zemlju koja je neprikladnija za zimske sportove od Tonge, koja se nalazi na južnom Tihom oceanu i podijeljena je na stotinjak malih otoka, koji uglavnom nisu naseljeni. Sveukupno tamo živi više od 100.000 ljudi i prosječna temperatura je 26 stepeni, nikada manja od 20.
Mještani u Tongi vole ragbi, po tome su barem donekle u svijetu poznati, a za njih su snijeg i sportovi vezani za zimu skoro misaona imenica. U cijeloj povijesti ova držav(ic)a imala je samo jednu olimpijsku medalju i to 1996. godine, kada je bokserka Paea Wolfgram osvojila srebro.
Tamošnja princeza Salote Mafileo Pilolevou Tuida je imala neoibčnu i ludu ideju 2008. godine, a to je da sportisti iz Tonge nastupaju na Zimskim olimpijskim igrama. Paradoksalno, ali počelo se s tim projektom, bez obzira što nije bilo apsolutno nikakvih uslova za to.
Prema nekoj verziji priče, princeza se na ovo odlučila jer je bila bliska prijateljica s princom Albertom II od Monaka, koji je i sam nastupao ranije na Olimpijskim igrama i bavio se zimskim sportovima. Neki opet misle da je Salote bila inspirsana Jamajkom koja je 1988. godine imala bob reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Calgaryju. Iako nisu ništa osvojili, poslužili su kao inspiracija za kultni film "Ledena staza".
Princeza Salote odabrala je sankanje kao državnu disciplinu. Naravno, u zemlji nije bilo sankača, pa je bilo potrebno sportiste učiti od nule. Smiješno je da u oglasu za "zapošljavanje" sanjke nisu ni spomenute jer stanovnici Tonge nisu ni znali šta to znači. Pojašnjeno je ipak da će se svi koji se prijave spuštati niz ledenu stazu. Za nadzor je angažovana aletičarka iz Njemačke, trkačica Isabelle Barschinski. Prijavilo se 30 osoba. Pred njima je bio niz testova – kondicija, staza s preprekama i kratki spust na sanjkama s kotačima (snijega u Tongu, naravno, nema).
Jedan od podnositelja zahtjeva bio je tada 21-godišnji student informatike Fuahea Semi. Čuo je za projekat na radiju. "Mislio sam, ovo je nešto novo", rekao je Fuahea za ESPN. "Zabavno iskustvo. Bio sam oduševljen kada sam pomislio da mogu predstavljati Tongu na Zimskim olimpijskim igrama".
Semi je blistao na sportskim testovima za spuštanje na zimskoj stazi iako je povremeno igrao ragbi. Organizatore je najviše oduševio njegov pozitivan i dobar duh. Stoga, odabran je uz još jednog muškarca Taniela Tufungu, inače regruta u vojsci Tonge, da predstavlja ovu zemlju na Olimpijskim igrama 2010. godine, odnosno da pokuša da se izbori za to.
Trebalo je da putuju u Njemačku da se pripremaju za nastup na Igrama, ali bio je jedan problem - Tonga nije bogata zemlja i nije bilo viška novca za sport. Kako onda da se sprema barem jedan sportista za OI? I ovdje dolazimo do jedne lude priče.
Kako bi pronašao sponzora, Semi je morao promijneiti ime u Bruno Banani. Ova njemačka kompanija proizvodi vrhunsko muško donje rublje, parfeme i razne kozmetičke stvarčice. Nastupi Brune Bananija oduševili su ne samo obične potrošače, već i vrhunske menadžere reklamne agencije Makai (sjedište im je u Leipzigu).
Makai je došao na kreativnu ideju da studentu daju ime Bruno Banani na obostran interes. Korist proizvođača je neosporna - hiljade spominjanja diljem svijeta tokom Olimpijskih igara sa svojim ludo skupim oglašavanjem.
"Gle, to je bio rizičan plan", rekao je Matthias Ihle, šef Makai Evrope, dodavši: "Ali bili smo vrlo mlada agencija. Tek smo počinjali i htjeli smo pokazati da smo kreativni."
Ideju je pokrenuo Jan Jassner, generalni direktor Brune Bananija. "Mislili smo da je to stvarno cool i pomalo smiješno", rekao je on. "Čuli smo za druge ljude po imenu Bruno Banani. Ali to je malo drugačija priča. Gledali smo ovog tipa na sanjkaškoj utrci u Njemačkoj. Primijetili smo da je dobar".
Semi je i službeno promijenio ime, a dogovoreno je da svi njegovi partneri, treneri, prijatelji i rođaci zaborave na njegovo pravi ime i prezime, pa su ga zvali isključivo "Bruno", a na sanjkama se takođe urezalo to ime i prezime. Inače, rođaci i roditelji su u početku bili protiv promjene imena, ali su brzo shvatili da je šansa za nastup na Olimpijskim igrama važnija.
Godine 2009. Semi (već pod novim imenom) odletio je u Njemačku i najavio svoju želju za nastupom na Igrama. Egzotični sportista zainteresovao je novinare: o njemu su pisali The Times i The Guardian, priču su napravili glavni njemački kanal ZDF i njemačka podružnica Russia Today.
Snažna marketinška kampanja i novac Brune Bananija (iznos ugovora nikada nije objavljen) omogućili su studentu da živi u Njemačkoj.
Upao je u Njemačku sankačku federaciju i dozvoljeno mu je da trenira s domaćim takmičarima, među kojima je bio i Georg Hack, trostruki osvajač zlatne olimpijske medalje, te David Meller, koji je imao srebro ranije sa Igara.
Semi nije uspio da ostvari svoj san i da nastupi na Igrama u Vancouveru, jer je u kvalifikacijama doživio nesreću i bio je nekoliko sedmica u bolnici, ali je 2011. godine osvojio broncu na američko-pacifičkom prvenstvu u Calgaryju, nakon čega se kvalifikovao na Svjetsko prvenstvo u sankanju gdje je završio 34. od 37. takmičara.
Kasnije su novinari razotkrili prevaru i shvatili da je Bruno Banani ustvari Fuahe Semi. Britanski The Independent izašao je s poražavajućim tekstom u kojem su ga nazvali lažljivicom, a u Njemačkoj su pokrenuli peticiju kojom se zahtijeva da se sportisti zabrani nastup u kvalifikacijama za Olimpijske igre 2014. godine.
Predsjednik MOO-a (Međunarodnog olimpijskog odbora) Thomas Bach nazvao je priču "izvrnutom marketinškom idejom neukusnog ukusa". No, pravno se MOO pokazao nemoćnim: Semi je službeno promijenio ime, a brojna ograničenja oglašavanja za sportiste nisu predviđala takav slučaj.
No, nisu svi ovu priču doživjeli kao prevarantskom. Neki su to protumačili ovako: momak iz siromašne zemlje zainteresovao se za sanjkanje, stalno je trenirao daleko od kuće radi sna o Olimpijskim igrama - zar to nije ljubav prema sportu i olimpijski duh?
Reakcija nije slomila Brunu. Napredovao je i 2013. se kvalifikovao za Olimpijske igre. U Sočiju Semi je veselo nosio zastavu svoje zemlje.
"Bio je to najbolji osjećaj na svijetu", rekao je Bruno nakon toga.
Bruno se u četiri utrke u Sočiju nijednom nije uspio popeti iznad 30. mjesta, na kraju je bio 32. od 39. što nije loše za nekog studenta informatike koji se sportom počeo baviti tek nekoliko godina prije.
2015. danska redateljica Susanne Wenzlaff snimila je dokumentarni film Being Bruno Banani. Promotivni slogan filma ironično je citirao isti oglas Brune Bananija: "Flying Coconut".
2017. godine 30-godišnji Semi ponovo se pokušao kvalifikovati za Olimpijske igre, ali bezuspješno. O njegovom trenutnom životu gotovo se ništa ne zna. Nema ga u medijima, nije bio više u kvalifikacijama za Olimpijske igre i čini se da mu privremena slava nije donijela previše.
"Moj primjer dokazuje da čak i ako u zemlji nema snijega i leda, nije sve izgubljeno", rekao je Semi u intervjuu za Sport Express. "Svako ima priliku doći na Zimske olimpijske igre. Osim toga, izvedba sportista poput mene čini Olimpijske igre uzbudljivijim".
Semi je otvorio Zimske igre egzotičnim zemljama. U Peking su tako stigli skijaši Saudijske Arabije i Haitija, skeletonisti Američke Samoe, bob sa Trinidada i Tobaga. Tu je i reprezentacija Tonge - ovoga puta stigli su skijaši.
Sportsport.ba
