sport.ba @sport.ba
Dolazak proljeća donosi buđenje i radost na lica mnogih što nije slučaj s navijačima Željezničara, barem sluteći po uvodnim mečevima drugog dijela sezone.
Kako je okončan jesenji dio, tako je počeo i proljetni dio takmičarske godine. Poslije poraza od Širokog Brijega i Krupe, Plavi su remizirali protiv Sarajeva te izgubili od Tuzla Cityja.
Amar Osim ne pamti tako loš niz na klupi Željezničara. Doduše nešto slično se desilo na ljeto 2013. godine kada je otišao na odmor, pa ga je u nekoliko uvodnih kola mijenjao Dino Đurbuzović, da bi poslije toga i definitivno digao sidro.
U Željezničaru nešto ne štima, to je evidentno već na prvu. Situacija je to koju navijači trofejnog kluba s Grbavice sigurno nisu očekivali za 100. rođendan.
"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje", jedna je od motivacionih poruka koja je ispisana u tunelu stadiona Grbavica. Riječi su to legendarnog Milana Ribara.
Međutim, gledajući utakmice Željezničara stekne se dojam da se igrači ne ponašaju u skladu s Ribarovom rečenicom. Možda i zato što su se vremena promijenila. Fudbal je postao posao. Klub je poslodavac, igrači su zaposlenici.
Nema novca, nema ni igre, zalaganja, borbenosti. To je danas jednostavno tako. Iako su napravljeni određeni pomaci u isplati zaostalih plata, dugovanja prema prvotimcima Željezničara su i dalje velika. Sve to ostavlja traga.
Pored toga što nema neophodnog žara i volje, realnost je da nedostaje i igračkog kvaliteta. Individualne greške, pad koncentracije te naivno primljeni golovi. I tzv. "ničije lopte" obično odlaze na stranu rivala, a upravo to može biti presudno u utakmicama izjednačenih timova. Pritisak na protivnika naglo splasne, dok i završnica nije za pohvalu.
Sport.ba/SportSport.ba
