sport.ba @sport.ba
Otac košarkaša Orlando Magica Nikole Vučevića – Borislav govorio je za podgoričke Vijesti, a prisjetio se i perioda koji je proveo u Košarkaškom klubu Bosna s kojim je 1979. godine postao i prvak Evrope.
Vučević stariji se prisjetio kako je došao u redove ekipe koja je postala prvi košarkaški prvak Evrope iz Jugoslavije.
“Bio je to, neću reći šok, ali svakako iznenađenje. Tako su se, međutim, posložile kockice i ja sam dobio poziv da idem u Bosnu, da treniram s njima sedam dana. Nakon toga, Bogdan Tanjević mi je rekao: ‘Ti ostaješ ovdje’. U tom momentu bio sam oduševljen, ali sam se i pitao da li mogu i šta dalje… Ta generacija je bila besprijekorna, ne pamtim da je bio ijedan problem. Klub je ispunjavao sve obaveze, dijelili su se stanovi, auta – nisu bili ugovori kao danas, ali nikad ništa nikome nije falilo”, rekao je Vučević za Vijesti.me.
Rekao je da je Bogdan Tanjević, tadašnji trener sarajevske ekipe, igračima bio i drug i trener.
“Boša je uvijek bio strog, bolje reći zahtjevan. I on je bio mlad, imao je 32 godine, bio nam je drug i trener. Kada se završi trening on je sjedio s nama, družili smo se, pili piće, ali kada bi utakmica počela on je bio potpuno drugi čovjek. Mi smo izvanredno sarađivali sa njim”, rekao je Vučević.
Za Mirzu Delibašića kaže kako je bio najbolji.
“On je bio najbolji. Bio je vođa, pravi vođa, ličnost, veliki igrač. Svi smo mi imali dodatno samopouzdanje igrajući uz njega. Igrajući s njim osjećao sam sigurnost i znao sam da ću imati mnogo lakšu ulogu kada sam pored njega, nego kad moram sam da rješavam neke stvari za koje realno u tom momentu nisam bio spreman”, istakao je Vučević.
Kaže kako mu je Bosna dala mnogo i da o bh. košarkaškom gigantu može reći sve najbolje.
“Tamo sam stvorio porodicu, dobio prvo dijete. Nisam se samo razvijao sportski, igrački, nego i kao čovjek, ličnost – bila je mnogo zdrava sredina, imali smo klub koji je bio perfektno organizovan, što su pratili rezultati jer to jedno bez drugog ne ide. O Bosni mogu samo da kažem sve najbolje i ja uvijek kažem da mi je Bosna dala više nego ja Bosni”, rekao je i dodao da žali za medaljama i uspomenama:
“Sve medalje, pehare, slike – sve što je bilo vezano za moju karijeru u Sarajevu ostalo je u mom stanu. Ja sam bio u Švicarskoj u Lozani, kada je počeo rat 1992. godine, a sve iz stana je odnešeno. To je jedino što mi je žao. Nije mi žao ništa materijalno, ali te uspomene iz Bosne su mi najviše značile."
