sport.ba @sport.ba
Fudbal ne poznaje naciju
U selu Branjevo, nastanjenom uglavnom srpskim izbjeglicama, prvom komšiluku Salihovićevog Šepka, nedavno je osnovan fudbalski klub. Izbjeglištvo i neimaština njegovih mještana ponukali su Salihoviće da budućim fudbalerima poklone dresove. Prema riječima Sejadovog oca Ipe, fudbal ne poznaje naciju, već samo talent i ljubav. - Ako ne znaš njegovati te dvije stvari, onda ništa ne znači ni taj put kojim se dolazi do cilja. Izgubio si u svakom pogledu - poručuje Ipo. [/anter] No, u tome nije njegova jedina posebnost. U ovom selu rođena su tri fudbalska reprezentativca, od kojih su dvojica, Sanel Kuljić i Armin Hamzić, nakon rata igrala u selekcijama Austrije i Lihtenštajna, a jedan, dijamanta vrijedan, Sejad Salihović, i danas nosi reprezentativni dres BiH. Kuća u kojoj se rodio Sejad u vrijeme naše posjete bila je zaključana. Njegova majka Fadila i otac Ismet, poznat kao Ipo, ovih dana na dužem su odmoru u Bosni, gdje tik uz samo rame Drine uređuju dvorište vikendice i u njemu raširenih ruku svakodnevno goste dočekuju. - Ne znam, valjda je to nešto u vodi - kroz smijeh odgovara Ipo pokušavajući nam objasniti fudbalski fenomen, odnosno sportsku genetiku svog sela u kojem su on i njegov brat igrali fudbal u lokalnom Borcu. Uz kafu, kolače i srdačnost, koje iz ovih ljudi nikakav Zapad ne može iskorijeniti, Ipo i Fadila u razgovoru se prisjećaju devedesetih kada su, bježeći od rata, stigli najprije u Sloveniju, a potom u Njemačku, tačnije u Berlin. Danonoćno su radili, a sinovi im Mirza i Sejad nakon škole vrijeme provodili s loptom u lokalnom klubu, dugo ne znajući da skauti intenzivno prate mlađeg Sejada.
Salihovići su uvijek bili pravi domaćini
- Kaže mi Mirza: "Moraš, Ipo, doći da čuješ kako se Nijemci dive Sejinoj igri." Kada sam jednom našao vremena da odem na njihov trening, vidio sam da Mirza to ne govori bezveze. Ono što se poslije događalo poznata je priča. Prvo Herta, zatim Hofenhajm, u kojem i danas igra. Naravno, vrhunac je reprezentativni dres BiH. Da mi je da odu u Brazil, kao da bih se ponovo rodio - priča Ipo, očekujući da i sam "skokne do Brazila". Od vikendice Salihovića, uzvodno, petnaestak je kilometara do sela Tršić. Ozelenjelo, u ravnici, selo je to poznato po bogatim i vrijednim domaćinima. Samo nekih dvjesta metara od glavnog magistralnog puta, desno, kuća je porodice Stevanović. Uredna i čista avlija, još urednija i čistija unutrašnjost kuće. Iako nenajavljeni, na vratima nas dočekuje poznato nasmijano lice: Miroslav Stevanović, još jedan u nizu bosanskih dijamanata iz Podrinja. [anter]
Pjanićev poklon
Svoju fudbalsku karijeru Fahrudin Pjanić iz Kalesije počeo je, također, u zvorničkoj Drini. U Zvorniku je s loptom, kažu, prohodao i njegov sin Miralem, još jedan bosanski reprezentativni dijamant. Kada je prije nekoliko godina svoje kolege iz reprezentacije doveo da odigraju utakmicu na Diviču, malo ko zna da je Miralem lokalnom fudbalskom klubu za uspomenu poklonio dresove i ostalu opremu. [/anter] Nakon Rige došao je pravo roditeljima u Tršić. Tu se, kaže, najbolje odmara. Majka Dana, otac Goran i sestra Stanislava kipte od sreće. I opet isti redoslijed - sok, kafa, torta i neizmjerna ljudska srdačnost. Koga je briga odakle ste i kako se zovete. - Naravno da pratimo utakmice bh. reprezentacije. Kada igraju u Sarajevu ili Zenici, onda svi, porodično, idemo na utakmicu, a kada igraju vani, onda smo uz TV ekran. Ko zna kojim bi putem išla Miroslavova karijera da nije zaigrao u reprezentaciji. Iskreno, lijepo je vidjeti svoje dijete u reprezentativnom dresu. Nadam se da će ova generacija otići u Brazil, red bi, brate, bio - govori Goran. I Goran je svojevremeno igrao u lokalnom klubu. Sa sjetom se prisjeća nekadašnjih velikih jugoslavenskih klubova. - Vojvodina, u kojoj sam igrao, jeste veliki klub u Srbiji, i tamo mi je, zaista, bilo lijepo, ali, da nije bilo bh. reprezentacije pitanje je da li bih zaigrao u Španiji - dodaje Miroslav, prisjećajući se, istovremeno, i svojih početaka u zvorničkoj Drini. I onda neizbježno spominjanje Emira Spahića i vremena kada je bio gost u njegovom domu u Španiji. I pitanje svih pitanja: Šta je to što u Podrinju rađa fudbalske dijamante? - Valjda je nešto u vodi - identično Ipi Salihoviću, uz smijeh, primjećuje Goran Stevanović. I Goran i Dana priznaju da su najsretniji što im je sin, uprkos očiglednom uspjehu, ostao na zemlji, što je od početaka svoje "trke za loptom", kažu, bio svjestan da talent zahtijeva i rad i disciplinu. - Zaista bi bilo lijepo da se domognemo Brazila - uključuje se Miroslav dok uporno odašilje SMS-ove (djevojka mu živi u Zvorniku), tiho odbijajući ponuđeni komad majčine torte. Od Tršića do sela Snagova, opet, uzvodno, razdaljina je, možda, petnaestak kilometara. Tu je prohodao, ustvari, protrčao još jedan bosanski dijamant, Samir Muratović. Porodična kuća u vrijeme naše posjete bila je prazna, ali priču o Samirovim fudbalskim počecima danas napamet zna svaki Zvorničanin. [anter]Svi protiv sudije
- O ratnoj generaciji Drine može se snimiti film. Tu je nezaobilazni Fadil Banjanović Bracika. Tu je priča o prelasku igrača iz jednog kluba u drugi kupovanih za vreću kukuruznog brašna, za dobre patike... A tek utakmica s Gračanicom, kada smo i fudbaleri i navijači i načelnik općine u egzilu i komandant brigade i novinari i sve živo iz Podrinja što je moglo hodati, krenuli u Lipnicu da bijemo potkupljenog sudiju. Da mi je danas samo jedan dan doživjeti tu emociju spram voljenog kluba, nema šta ne bih dao. To je ono "nešto s vodom" što svaki Podrinjac u sebi nosi - ističe Besim Hamidović, jedan od tvoraca ratne generacije Drine. [/anter] - U Tuzli smo već ujesen 1992. godine osnovali Drinu. Privatno smo kupovali i kopačke i dresove i lopte, krali od svoje djece, pa davali za klub... I onda su zablještali Samir Muratović, Ferid Berbić, Mirzet Krupinac, Amir Hamzić, Dejvid Lohani... Ko ne pamti Drinu iz tog perioda, ne zna šta je sportska ljubav. Pomoćne sudije pozajme kopačke fudbalerima, a oni trče u običnim patikama. Najteže je bilo kada moraš izvesti fudbalera iz igre, jer valja voditi računa o broju kopački koje nosi da bi ih mogao obuti onaj kojeg uvodiš u igru. To je bilo vrijeme kada je Drina srcem i talentom ušla u Premijer ligu - prisjeća se Nedžad Hasanović, prijatelj i komšija Samira Muratovića. Priča o dijamantskoj karijeri Vedada Ibiševića još je jedna storija koja ulazi u podrinjsku fudbalsku legendu. Iz rodne Vlasenice 1992. godine s roditeljima se obreo u Tuzli. Ubrzo, počeo je trenirati u lokalnom Zmaju od Bosne, gdje je i napravio svoje prve prave fudbalske korake. A onda odlazak u Švicarsku, potom SAD. Sve ostalo davno je postalo legenda.
Smijeha nikad ne nedostaje u kući Stevanovića
- Džaba što je Vedad napravio planetarno uspješnu karijeru, ali kad god može, on se sjeti svojih drugova iz vremena izbjeglištva. Znao je nama iz Čaklovića, gdje je nekada stanovao s roditeljima, platiti autobus, kupiti nam ulaznice, osigurati ručak i dovesti nas na neku od reprezentativnih utakmica u Sarajevo ili Zenicu. Ne može to svako, moraš u sebi nositi damar koji te podsjeća ko si, odakle si - kaže jedan od naših podrinjskih sagovornika koji i danas živi u Čaklovićima u Tuzli. Fudbalsku tajnu krvotoka rijeke Drine i njenog užeg priobalja nauka teško da će ikada moći dokučiti. Valjda je to ljubav, koja, uz sve nevolje, ako je prava, ne poznaje ni granicu, ni umor, ni naciju, ni vjeru, ni moć silnih, ni drskost bogatih, već hrabro gazi ka pobjedi... Ovog puta do Brazila!