sport.ba @sport.ba
Zajedno smo rasli, grade, ja i ti, isto, plavo nebo, poklonilo nam stih, ispod Trebevića sanjali smo sne, ko će brze rasti ko će ljepsi biti... Ti si bio velik, a rodio se ja, s' Igmana uz osmijeh, slao si mi san, dječak koji raste zavolio te tad, ostao je ovdje, vezan, za svoj grad.
Jedna generacija Ilidžanaca, Sarajlija, pitara i željovaca koja je osamdesetih godina živjela u Otesu, a u to novosagrađeno naselje smo večinom doselili iz grada, kao ruševinci...
Kada prodju zime i dodje lijepi Maj, djevojke su ljepše ljubavi im daj. Šetaliste tamno uzdasima zri neke oći plave neke riječi nježne.
Lopta nam je bila sve, povazdan se šutalo na parkinzima na dva kamena, ponekad i na livadama na drvenim stativama, pa na stadionu naše nezaboravne mladosti.
Sad je dječak čovjek a zima pokri' brijeg, park i kosa bijeli al' otići će snijeg. Proljeće i mladost ispunit' će tad Sarajevo moje jedini moj grad.
Bili smo prava raja svih vjera, boja, nacija... Ma to se nije ni gledalo, jer za raju je mogao igrati samo onaj ko je znao napraviti Papetov lažnjak, Pajin, Mirzin, Merdanov centaršut, Husrefov, Draganov, Hadžijin, Davorov, Radmilov skok, Mešin, Slavišin, Šabanov pregled igre, Škorin i Baljin dribling kroz trojicu, bicikl, Fićinu, Nidjinu, Pistinu prodornost, Čurin slobodnjak ljevicom, Banetovu, Noninu, Čalinu, Milakovu, Tašinu, Čipetovu neprijelaznost, Macinu, Miloševu paradu...
Upravo smo sanjali da jednog dana njih zamijenimo u bordo i plavim dresovima, da Koševom i Grbavicom odzvanja Keno, Avdo, Alko, Eka, Mito, Muha, Pope majstore... Nažalost, niko od nas ne dočeka te lijepe snove... A Kenan Omerbašić i Avdo Kljaho preseliše u toku, Almir Macić i Elvir Ključanin poslije rata. Ostali su sjećanja, pjesme i nedosanjani snovi, Sa(raj)ev(o) ljubavi moja...
Bilo gdje da krenem, o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode, čekam s' nekom čežnjom, na svijetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja... Pjesme svoje imaš i ja ih pjevam, želim da ti kažem šta sanjam, radosti su moje i sreća tvoja Sarajevo ljubavi moja...
