DUŠKO VUJOŠEVIĆ: "Podcijenio sam bolest, nisam ni primjetio kako me uništava...Partizan mi je bio život, moj drugi dom, a proglašen sam najvećim neprijateljem!"

Duško Vujošević je u intervjuu za blic govorio o svom trenutnom zdravstvenom stanju, suočavanju sa bolešću, Partizanu i nekim drugim stvarima iz svog života.

"Dosta dobro se osjećam a i kardiolozi su dali saglasnost da se može uraditi transplantacija bubrega. Sredio sam probleme sa srcem i krvnim sudovima i sad čekam na tu operaciju i nadam se da će uspjeti. Vladan Vukčević i njegov tim sa Kliničkog centra koji se bave kateterizacijom i stentovima vrhunski je odradila posao."

Je li vas strah?

"Nije sad ali će me vjerovatno biti strah. Dijalize su naporne, traju četiri i po sata, a radim ih dvije godine.Teško je to i mučno, ali trenutno nemam drugog izbora."

Ako nije genetika, gde ste toliko potrošili sebe?

"Znam gdje. U ovaj posao sam ušao i mlad i nezreo i gorio kao kad se svijeća zapali sa dva kraja. Radio sam sa jednom ogromnom energijom i strašću, intenzivno i bez kalkulacija. Ja inače volim ljude koji su potpuno posvećeni svom poslu, bilo šta da rade. Ne volim kad je neko polovičan u bilo čemu. Toga sam se držao i s te strane mi nije ni žao, ali cijena je bila velika. Veoma rano sam dobio šećer i podcijenio tu bolest. On ne boli i podmuklo me je rastakao. Stradali su kapilari, vene i na kraju bubrezi. Kasno sam počeo s inzulinom, a on je jedina stvar koja sprečava takve posljedice."

Ima li u bolesti išta još osim bola i patnje koje sa sobom nosi, može li se iz toga izvući išta dobro, neki nauk, mada ne sumnjam da biste preskočili taj "univerzitet"?

"Preskočio bih ga sigurno, ali sad kad me je život na njega upisao, gledam da iz toga izađem mudriji. I jači, na neki način. Znam, dok sam ovo poslednje radio sa reprezentacijom Bosne, iako to nije bilo onog intenziteta kako sam znao, opet mi je bilo lakše. Najteži posao je kad ne radiš i to mi najteže pada. S druge strane, da bi radio, treba da budeš živ i zdrav, a da bi se, koliko-toliko povratilo zdravlje, moram da napravim apstinenciju od košarke."

I kako to izgleda? Čime prekraćujete tu ogromnu rupu slobodnog vremena. Znam da volite umjetnost, da su oko vas slike i knjige, mogu li one biti dovoljan i spasonosan "bajpas"?

"Uvijek sam imao ta neka bočna interesovanja. Volio sam da čitam i skupljao sam knjige, bio bibliofil i još uvek sam. Onda je počelo da me interesuje slikarstvo. Bio sam u punoj životnoj i radnoj formi kad me je jedan prijatelj odveo na izložbu Voje Stanića u Galeriju Srpske akademije nauka. Tako me je to "udarilo", tako intenzivno sam doživeo taj Mediteran sa njegovih slika, da sam strašno poželio da jednog dana imam para da kupim samo jednu njegovu sliku. Poslije, kad čovjek postane kolekcionar, psiholozi kažu da ti ljudi tim kolekcionarstvom kompenzuju nešto. Moguće, vjerovatno ima onih koji to rade ali ne može da se gleda samo sa te strane. Neko ima kraću nogu, pa ispada da je sve što uradi i kako postupa uslovljeno tom činjenicom. Nije. Prosto, to su vrijedne i lijepe stvari i ako ih cijenite i konzumirate kroz taj vaš doživljaj i osjećanja koja proizvode, a ne kupovinom, onda one čine život ljepšim, lakšim i mnoge muke podnošljivijim.

Imate li neku sliku koju ne razumijete i niste je tako doživeli?

"U mojoj kolekciji nemam. Nikad nisam htio da uzmem nešto što me nije dotaklo. Ja nisam mnogo obrazovan s te strane. Prošao sam mnogo muzeja, mnogo toga vidio i o slikarstvu pročitao, ali ne mislim da sam kompetentan - mene te stvari ili udare ili ne udare u stomak. Kad na slici osetim atmosferu, onako iz daljine, znam da je to to. Poslije tumačim."

Kakvu ste strategiju razvili u ovoj vrsti, ovaj put životne borbe?

"Nema tu strategije. Voja Stanić je bio veoma vezan za svoju ženu koja je bila dosta mlađa od njega i svi su se pitali šta će on kad ona umre, a on mi je jednom, u nekom intimnom druženju i van svakog konteksta rekao: "Riješio sam da živim do kraja svog života!" Tako da sam i ja usvojio to njegovo geslo. Još imam obaveza prema familiji, prema sinu, prema dragim ljudima i još uvijek volim život, da bih se predao. Volim i neke konkretne stvari, ne samo ove apstraktne, koje me za život vezuju i one mi daju snage da se borim i budem tu."

Kad ste postali selektor bosanske košarkaške reprezentacije, rekli ste da vam je košarka pomogla da živite i preživite. Koliko vam je odmogla i koliko se tog stresa sa terena može izmjeriti tim insulinskim jedinicama koje morate da uzimate?

"Kad su u pitanju moje bolesti, košarka je i otrov i protivotrov. Mislim, prije svega, na način na koji sam je konzimirao i na kraju, praktično, overdozirao. S ovom pameću bih verovatno vodio više računa, ali teško da bih kalkulisao s emocijama. To ne bih ni htio ni umio. Sve što se radi bez emocija i bez pune posvećenosti ostaje neslano. Bljutavo."

Kako vam izgledaju ove bitke van terena. Vaše geslo je bilo "gospodski je boriti se, čak i u bitkama koje djeluju izgubljeno"?

"Da, gospodski je boriti se za unaprijed izgubljenom stvari. Kad je u pitanju ova moja bolest i bitka, nadam se da nije unaprijed izgubljena."

Kad pomenuste nadu, padoše mi na um stihovi Matije Bećkovića "Sve je dignuto u vazduh, samo se još nesrećni pjesnici kurvinski bave nadom". I prema nadi ste bili rezervisani, ali oma li, ipak, nade?

"Mora čovjek da bude pozitivan i da vjeruje da to što radi može da se uradi. Ta autosugestija je značajna. Uvijek se sjetim jedne knjige, nisam je pročitao, ali naslov joj je fantastičan i glasi "Naučeni optimizam". Kad već pomenuste Matiju, moram reći da veoma volim i Arsena (Dedića) koji kaže "Tko mnogo daje, malo prima". Sve mu je tačno, pjesnik je veliki."

Bez obzira šta ste prije uradili ili što ćete, bože zdravlja, tek uraditi, uvijek će vas poistovećivati sa Partizanom. Sad kad ste van toga i nakon svega mučnog što se desilo, kakvo je vaše mišljenje i stav?

"Ambivalentan. Naravno, najljepši mogući kad su u pitanju navijači, ali ne ovi "profesionalni" i u funkciji. Mogu da prihvatim onu ženu na televiziji koja kaže da voli Vučića. Kada to neko radi bez interesa, već što tako iskreno osjeća ili zbog svojih intelektualnih kapaciteta, ja to poštujem, ali kad se to radi iz interesa - to ne mogu. I mislim da treba povući granicu i u komunikaciji od onih koji su se pokazali kao takvi. Naravno, za tim navijam i mislim da ova postava, uz određene korekcije, može dosta da postigne. Drago mi je što je došao i Trinkijeri koji je odličan stručnjak. Znam ga, njegova majka je Dubrovčanka i on govori srpskohrvatski jezik. Cijenim ga i kao trenera, ali duboko cijenim i ovaj njegov postupak jer on kao trener ima veći rejting nego što u ovom momentu ima Partizan kao klub. Veliki je gest što je došao ovde, to je za poštovanje i ima svu moju podršku. Veoma je lijepo od njega kad govori o tome da je Partizan klub velike tradicije, a tradicija je ljepota koja se brani i ja sam svjestan da će on biti u stanju da je odbrani."

Posjećuje li vas iko iz Partizana, viđate li se i sa kim?

"Kod mene je ta situacija komplikovana. Partizan je meni bio mnogo više od posla, bio mi je druga kuća i način života i radeći tamo sve te godine i sa mojim temperamentom stvorio sam mnogo neprijatelja, upravo braneći Partizan. Onda sam proizveden u neprijatelja Partizana kome ide loše zato što sam ja trener. A ja sam počeo da se bunim i reagujem što pare nisu dolazile, drugi su ćutali. Prosto, nisam mogao da idem na trening sa igračima koji tamo kidaju ukrštene ligamente i ostavljaju litre znoja a nisu plaćeni niti iko ima nameru da im objasni zašto nisu plaćeni. Novac koji je stizao od javnih preduzeća išao je na krpljenje poreza i kamata na poreski dug, a vrlo malo je novca ostajalo za igrače. Dešavalo se da od dvanaest godišnjih plata prime dve i ja nisam mogao njima nešto da pričam i objašnjavam, a da u javnosti ćutim. Počeo sam da pričam, reakcije su bile takve kakve su bile i pošto sam čovjek koji se ne povlači, znao sam koja će biti cijena. Ne znam koja bi cijena bila da sam se ponašao drugačije, mislim da bi bila veća.", rekao je za kraj Vujošević.

(Sport.ba)