Trener zagrebačke Lokomotive Tomislav Ivković, današnji izbornici BiH (Sušić), Slovenije (Katanec) i predsjednik crnogorskog saveza Savičević, oduševili su tada kao igrači prepune maksimirske tribine babljeg ljeta 1989., kada je cijeli stadion u deliriju slavio veliku pobjedu Jugoslavije nad Škotima (3:1).
Povodom kvalifikacijske utakmice za SP između Hrvatske i Škotske, koja se igra u petak na "Hrvatskom Wembleyu", ne podsjećamo na prošlu između ove dvije reprezentacije, također kvalifikacijsku za SP, koja se na istom mjestu igrala 2000. (1:1), nego na prvo gostovanje Škotske na Maksimiru, iznimno bitnu utakmicu iz nekoliko razloga:
Štimac želi ono što i Osim: Na Maksimiru protiv Škotske osigurati SP
Tog 6. rujna '89 na Dinamovom stadionu igrala se ključna utakmica za plasman na SP, koje se sljedećeg ljeta igralo u Italiji, a Jugoslavija, pod vodstvom Ivice Osima imala je priliku pobjedom skinuti Škote s prvog mjesta kvalifikacijske skupine i dvije utakmice prije kraja kvalifikacija praktički osigurati najveće natjecanje.
Škotska prvi put na Maksimiru i prvi poraz od Jugoslavije nakon 35 godina nepobjedivosti
Također, u 35-godišnjoj povijesti međusobnih utakmica ovih reprezentacija, Jugoslavija nikad nije pobijedila Škotsku. Od sedam dotadašnjih utakmica, Škoti su dobili dvije, dok ih je pet završilo neodlučeno, među kojima i obje na SP-ima, '58. i '74. Osimovoj reprezentaciji, u kojoj su glavni igrači bili Piksi Stojković, Safet Sušić i Zlatko Vujović, uspjelo je ono što nije, barem po imenima, mnogo jačim selekcijama s Bearom, Crnkovićem, Zebecom, ili Marićem, Oblakom i Džajićem.
Zagreb slavio Jugoslaviju na istom mjestu gdje je se sljedećeg ljeta odrekao
I zadnje, ali nikako ne najmanje važno: Iako se utakmica igrala u nakon što je proces raspada Juge odavno počeo, a zveckanje oružjem lagano prelazilo u repetiranje, u Zagrebu, tadašnjem "separatističkom" središtu, Jugoslaviju su pozdravile prepune tribine, koje su oduševljeno slavile svaki od tri važna gola za preokret i pobjedu protiv Škota.
I to na istom onom stadionu gdje će za osam mjeseci "početi rat", a odmah nakon toga Jugoslavija generalku za SP igrati protiv Nizozemske, za koju će (a protiv Jugoslavije) s naopako okrenutim jugoslavenskim trobojnicama navijati gotovo cijeli Maksimir, na što će Osim cinično pljeskati.
Maksimir kao Koševo ili Grbavica
Međutim, 6. rujna 1989. Maksimir, gdje su BBB na Dinamovim utakmicama već nosili zastave SR Hrvatske, tada je izgledao kao Koševo ili Grbavica, stadionski bastioni umirućeg jugoslavenskog domoljublja, pregaženog ne u Hrvatskoj ili Sloveniji, nego u republici kojoj su bila puna usta očuvanja Jugoslavije, dok se na veliko i masovno mitingašilo tražeći oružje i koncept "Svi Srbi u jednoj državi".
Beograd: Na isti dan sedam tisuća ljudi gleda veliki preokret i pobjedu Jugoslavije protiv Platinijeve Francuske, a milijun i pol kliče Slobi na Ušću!
Upravo s najvećim od tih "događanja naroda", povezana je prethodna ključna utakmica na putu Osimove Jugoslavije prema SP-u: U subotu 19. studenog 1988. na stadionu JNA u Beogradu, još jedan veliki preokret (od 1:2, do 3:2) i pobjedu navodno domaće momčadi protiv Francuske, koju je vodio Michel Platini, gledalo je manje od 7.5 tisuća gledatelja!
U isto vrijeme, zastrašujućih milijun i pol, među kojima su osim zapaljivih nacionalista (koji će kroz koju godinu ubijati od Vukovara do Višegrada) bili najviši crkveni uglednici i naravno, srpski akademici, okupilo se na beogradskom Ušću, gdje se Sava ulijeva u Dunav, kako bi slavili Slobodana Miloševića.
Na kojem stadionu je umrla Jugoslavija?
Tako da Jugoslavija nije pokopana na Maksimiru, ni 13. svibnja 1990., a posebno ne, kako svjedoči snimka u tekstu, na istom mjestu 6. rujna 1989., nego na pustom beogradskom stadionu nazvanom po Armiji, koja će uskoro pustošiti preko Dunava i Drine.
sport.ba @sport.ba
