sport.ba @sport.ba
Ako Hrvatska osvoji svjetski naslov, ma čak i ako ga ne osvoji, Luka Modrić bi na kraju godine mogao dobiti Zlatnu loptu. Čovjek je jedan od ključnih igrača i neizostavni motor aktualnog prvaka Europe, a sad je „malu“ Hrvatsku, „državicu“ od nešto više od četiri milijuna stanovnika, odveo u finale Svjetskog prvenstva.
Što se igračke kvalitete tiče i predstava koje prikazuje na zelenom terenu, Luka Modrić je najveći hrvatski nogometaš svih vremena. Bernard Vukas, Dražan Jerković, Vladimir Beara, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Prosinečki, imena su koje su Hrvati uglavnom spominjali kad bi razgovarali o tome tko je najbolji domaći igrač svih vremena, ali Modrić ih je prerastao sve i trebao bi, bude li pravde, prekinuti desetgodišnju dominaciju C. Ronalda i Lea Messija koji su od 2008. do danas osvojili sve nagrade za najboljeg igrača svijeta.
Luka Modrić također je prvi kandidat za Zlatnu loptu Svjetskog prvenstva. Najveći konkurent za nagradu mu je Kylian Mbappe, 19-godišnje čudo od djeteta, koji je Francusku također odveo do finala.
U konkurenciju bi se mogao ugurati i Eden Hazard, koji je individualno odigrao najbolje na turniru, ali je prilično teško dati Zlatnu loptu igraču kojeg neće biti u finalu, iako je njegova momčad izgubila samo jednu utakmicu na prvenstvu. No, uz Modrića, Mbappea i Hazarda, u konkurenciju za najboljeg igrača turnira trebalo bi ući još jedno ime.
Riječ je o Mariju Mandžukiću, vjerojatno najpodcjenjenijem napadaču svijeta, koji je na ovom turniru još jednom potvrdio da je uz Modrića i Rakitića, ključni igrač ove generacije, minimalno aktualnih svjetskih doprvaka, a bude li sreće, prvaka svijeta.
Prema WhoScoredu, internetskoj stranici za naprednu nogometnu statistiku, koja se ne bavi subjektivnom procjenom igrača, već koristi egzaktne podatke i učinak igrača na terenu te na temelju toga donosi konačnu ocjenu, Mandžukić je najbolje ocijenjeni hrvatski igrač na ovom prvenstvu i 16. uopće s prosječnom ocjenom 7.59 (Luka Modrić je 17. s ocjenom 7.58, a najbolji je Hazard s ocjenom 8.53).
Mandžukić je na turniru odigrao pet od šest hrvatskih utakmica. Protiv Nigerije je „asistirao“ za autogol suparnika i izborio jedanaesterac kojeg je kasnije realizirao Modrić i općenito je bio ključni igrač hrvatske reprezentacije u skupini. U osmini finala protiv Danske je zabio jedini hrvatski pogodak na utakmici.
Protiv Rusije je fantastično asistirao Andreju Kramariću za izjednačenje i napravio majstorski blok kod gola Domagoja Vide, a jučer je, iako je veći dio dvoboja bio nevidljiv, zabio povijestan gol vrijedan finala Mundijala.
Protiv Argentine nije imao „opipljiv“ učinak poput gola ili asistencije, ali je prema WhoScoredu bio četvrti najbolji igrač momčadi (Rakitić 9.1, Modrić 8.9, Vrsaljko 7.6 i Mandžukić 7.4), imao je tri udarca na suparnički gol, 79 posto točno dodanih loptu, osvojio dva zračna duela i, prije svega, bio je jedan od ključnih igrača u defenzivnom segmentu igre Hrvatske. Općenito, Mandžukić je na turniru drugi najbolji hrvatski igrač po broju osvojenih zračnih duela, s 4.8 po utakmici, gleda u leđa jedino Dejanu Lovrenu s 5.3.
Mandžukić je igrač koji je od početka svoje karijere bio podcjenjivan, djelomično radi svog teškog karaktera, a drugim dijelom jer ne štopa loptu tako „lijepo“ kao neki talentiraniji igrači. Kada je kao tinejdžer stigao iz Marsonije u NK Zagreb 2005. godine, Miroslav Ćiro Blažević prozvao ga je, u jednom od svojih osebujnih nastupa, „đilkošem“, i taj ga nadimak prati cijelu karijeru, uostalom, on je jedino je što prosječni navijač pamti iz njegove epizode u Zagrebu.
No već tad bilo je jasno kako je Đilkoš ponajbolji napadače lige, pa je Dinamo 2008. iskrcao za njega 1.35 milijuna eura, što je, važno je napomenuti, za hrvatske prilike tad bio velik iznos. Došao je kako bi zamijenio bivše reprezentativce i iskusne europske zvijezde Boška Balabana i Tomislava Šokotu, a te kopačke nije bilo lagano ispuniti.
Međutim, Mandžukić je krenuo strašno. Dinamo je u prvih osam prvenstvenih utakmica upisao osam pobjeda, a on zabio šest golova, a stigao je zabiti jednog Hazaru iz Lenkorana za prolaz, a potom i asistirao „mister promašaju“ Balabanu za jednini pogodak u Bremenu protiv Werdera.
Da se radi o izvanserijskom igraču Mandžukić je prvi puta dokazao 4. listopada 2007. Dinamo je u Amsterdam otputovao sa zaostatkom od 0:1 iz prve utakmice, a Mandžo, koji je tada već izborio prvu postavu, izborio je jedanaesterac kojeg je realizirao, zamislite simbolike, Luka Modrić, a onda je u produžecima dvama pogocima srušio nizozemskog velikana i odigrao jednu o najboljih utakmica nekog igrača u novijoj Dinamovoj povijesti, možda uopće.
Sezonu kasnije Mandžo je odigrao novu simultanku u doigravanju za ulazak u Europsku ligu. Dvoboj protiv praške Sparte na Maksimiru završio je bez golova, a Mandžukić je s tri asistencije u uzvratnoj utakmici u Pragu vodio Dinamo do remija 3:3 i, posljedično, plasmana u skupine EL.
U glavnom turniru zabio je i asistirao u pobjedi Dinama protiv NEC-a iz Nijmegena 3:2. Sezonu je završio s 19 pogodaka i 15 asistencija, od čega osam komada na proljeće, kad su se Dinamo i Hajduk zadnji put pošteno potukli za naslov. Sve je začinio s dva komada Hajduku u finalu Kupa.
Godinu kasnije zabio je Red Bull Salzburgu u kvalifikacijama za Ligu prvaka (1:1), no dobio je i crveni karton zbog kojeg ga je Zdravko Mamić kaznio drakonski 100 tisuća eura i izjavio nakon poraza od Salzburga na Maksimiru (1:2) „da ostali igrači imaju poštenja, zavaljali bi Mandžukiću šamarčinu zbog njegovog seljačkog ponašanja“. Dinamo je morao ponovno u doigravanje za EL, ovaj put protiv škotskog Heartsa, no Mandžukić je ponovno zabio i bio ponajbolji igrač u pobjedi (4:0).
Oproštajnu utakmicu za Dinamo odigrao je protiv Kopera, u kvalifikacijama za Ligu prvaka sezonu nakon kad je s dva gola i asistencijom vodio Plave do pobjede od 5:1.
Uslijedio je transfer u Wolfsburg za 6.5 milijuna eura u kojem se na početku nije snašao. U prvih 17 utakmica nije zabio gol, Vukovi su igrali jako loše i grčevito se borili za opstanak. Što mislite što se dogodilo? Mandžukić u posljednjih sedam utakmica zabio osam pogodaka uz jednu asistenciju i osigurao Wolfsburgu ostanak u ligi.
Sezona 2011/12., odnosno 12 pogodaka i 10 asistencija, prodale su ga u Bayern Munchen u koji je doveden kao rezerva Mariju Gomezu. No već u svojoj prvoj sezoni u bavarskoj prijestolnici, Mandžukić ga je, suprotno očekivanjima i podcjenjivačkim komentarima, istisnuo iz prve postave, te ju zaključio zabivši 22 gola, od čega jedan Borussiji u finalu Lige prvaka.
Jupp Heynckes je otišao, a Mandžo je pod Pepom Guardiolom imao još efikasniju sezonu s 26 golova i 10 asistencija. Međutim, došlo je do „sudara karaktera“ s katalonskim stručnjakom i u ključnoj završnici sezone prednost je dobila igra bez klasičnog napadača koja je rezultirala domaćim 0:4 porazom od Real Madrida u polufinalu Lige prvaka.
Mandžukić je potom prešao u prvaka Španjolske i viceprvaka Europe Atletico, na početku sezone je (fantastičnim) pogotkom za 1:0 donio svojoj momčadi španjolski Superkup protiv Real Madrida, a do ožujka 2015. je zabio čak 20 pogodaka za Simeonevu momčad.
No, tada dolazi do novog „sukoba karaktera“, ovaj puta s Diegom Simeoneom i u drugom dijelu sezone Mandžukić, kao i cijeli Atletico, igraju ispod razine. Uslijedio je transfer u Juventus u kojem je u tri sezone osvojio tri naslova prvaka, odigrao čak 129 utakmica i zabio 39 pogodaka od čega jedan fenomenalan u finalu Lige prvaka (drugi puta u karijeri) protiv Reala kojem je prošle sezone zabio još dva komada u 3:1 pobjedi Juventusa na Santiago Bernabeuu.
Što se reprezentacije tiče, drugi je najbolji strijelac Vatrenih u povijesti s 32 pogotka (13 manje od Davora Šukera), 2012. je s tri pogotka (dva Irskoj i jedan Italiji) bio među nekoliko igrača koji su bili najbolji strijelci Europskog prvenstva, 2014. u dvije utakmice zabio je dva gola (oba Kamerunu), a 2016. je bio neizostavni član udarnih 11 momčadi koja je već tada bila zrela za europsku „kantu“.
Od ostalih ključnih utakmica, zabio je Srbiji dva gola, Italiji u pretprošlim i Finskoj u prošlim kvalifikacijama za gostujuću 1:0 pobjedu. Ukratko, radi se o čovjeku za velike utakmice, čovjeku koji je bio standardni prvotimac i neizostavni dio momčadi Bayerna, Juventusa, Atletica, Wolfsburga, Dinama, Zagreba i Marsonije, zabio je dva gola u finalima Lige prvaka, zabio je dva komada apsolutnom prvaku Europe Realu na Santiago Bernabeuu, a evo, sada igra prvenstvo života te je uz genijalnog Modrića najbolji igrač ove, sada definitivno možemo reći, zlatne generacije hrvatskog nogometa.
No, na stranu svi ti ključni golovi i klubovi za koje je igrao, Mandžukić je polivalentni igrač s nevjerojatnim fizikalijama i najbolji je napadač-branič na svijetu te je zaslužio Zlatnu loptu Svjetskog prvenstva, iako je sigurno neće dobiti. Jer, Modrić je bolji igrač i ovo je ipak njegova reprezentacija.
Iako, autoru ovog teksta bi najpoštenije bilo kada bi Mandžo dobio „loptu“ za najboljeg igrača prvenstva, a Luka na kraju godine za najboljeg igrača svijeta. Kako god, podcijenjeni hrvatski heroj je ponovno dokazao svoju klasu.
