sport.ba @sport.ba
Rđena je u decembru 1991. godine u Sarajevu, četiri mjeseca prije nego što će njen rodni grad zahvatiti stravični rat, roditelji su je ostavili u još jednom paklu: da odrasta sama i napuštena po dječjim domovima, izbjegličkim centrima i udomiteljskim obiteljima.
26 godina i mjesec dana kasnije, Sedina Muhibić je pedagog po struci, ali prije svega strastvena skijašica. S velikom neostvarenom željom, da se takmiči u Svjetskom kupu, kao profesionalka.
Zbog teške povrede koju je u 20. godini doživjela na Bjelašnici, više ne sanja ono što je radila otkako joj je bilo pet godina. Tada je u Njemačkoj, gdje je tokom rata bila u domu za nezbrinutu djecu, oponašala pokrete poznatih skijaša i skijašica koje je gledala na televiziji.
Opsesija skijanjem bila je tolika, da je jedna od prvih stvari koje je napravila po povratku u Sarajevo 1997. bilo da je stala na skije.
Djevojka kojoj je život ionako od samog početka ispunjen teškom borbom, nakon ozljede je dobila još jedan veliki izazov.
"Današnje generacije misle samo o tome imaju li momka ili djevojku. Ja mislim o tome hoću li imati gdje spavati, moći platiti stan, kako će završiti operacija noge, kako ću završiti sve obaveze na fakultetu da bih mogla imati stipendiju. I opet sam raspoložena, nasmijana i težim nečemu. Dogodila mi se ozljeda noge na drugoj godini fakulteta, bila sam šest do sedam mjeseci u bolnici. Gledam kroz prozor krov svog fakulteta i plačem danima jer ne mogu biti na fakultetu. I onda čitam postove svojih drugarica na Facebooku kako im se ne ide na fakultet."
Usprkos egzistencijalnim, zdravstvenim i s tim povezanim poteškoćama sa školovanjem, Sedina je i dalje bila opsjednuta najvećom ljubavlju.
"Zbog povrede noge napravila sam pauzu tri godine. Nisam nikako skijala. Za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju. Pisala sam molbe BiH Savezu, ali nikada nisam dobila nijedan odgovor. Uopšte nemam uvid ko je i da li je iko vidio te moje mailove. Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu."
Odlazak u Zagreb također nije mogao proći glatko:
"Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam. Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram. Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam tačno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu, a on mi kaže kako je to nemoguće. Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu."
Odnos ljudi prema njoj u Zagrebu, Hrvatskom skijaškom savezu i na Sljemenu, Sedini tjera suze na oči:
"Bila sam tamo i uživala, upoznala dosta ljudi, iz svih zemalja. Po povratku sam se odlučila zahvaliti Hrvatskom skijaškom savezu. Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godina radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt. Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honorar, sve. Tako sam ove godine išla tamo i bilo mi je odlično. Prošla sam cijelu organizaciju te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla. Dobila sam ponudu i iz Slovenije, iz njihovog skijaškog saveza, da radim s njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje."
Reakcija Ante Kostelića koji više od ičega cijeni borce i borkinje, na ovo je bila je očekivana:
"Ne treba se film snimati o meni i mojim Kostelićima, nego o tebi."
