sport.ba @sport.ba
Piše: Index.hr
Kad vidimo rukometne rezultate utakmica u kojima se ozbiljne europske reprezentacije poigraju s nogometnim liliputancima poput San Marina, Andore ili Lihtenštajna, nerijetko se zapitamo zašto se tim egzotičnim amaterskim družinama uopće i dozvoljava igrati kvalifikacije za svjetska ili europska prvenstva, kad konobari, ribari, učitelji ili poštari, redom reprezentativci tih zemalja, na nikakav način ne mogu ozbiljno parirati nogometnim profesionalcima.
Andora, Lihtenštajn, San Marino, Gibraltar.... mi im se rugamo, no ti ljudi igraju sa srcem i istinski vole nogomet
Međutim, upravo u nastupima takvih reprezentacija dolazimo do onoga što zapravo i čini bit sporta. U sportu je dozvoljeno, ili bi barem trebalo biti, nastupati i bijelima i crnima, i malima i velikima, i bogatima i siromašnima, bez ikakvih razlika i predrasuda, jer samo je ljubav prema sportu važna. Reprezentativci gore navedenih država, koji ne igraju za novac niti za slavu, a mi im se uglavnom smijemo, podsjećaju nas da nogomet nije priča samo za naslovne strane i svijetla reflektora. Ima nešto i u emocijama i ponosu.
Gibraltar je jedna od takvih država i jedan njen igrač, točnije vratar, junak je ove naše priče, no prije nego li ju ispričamo, vratimo se malo u povijest da vidimo kako je Gibraltar uopće postao dio svjetske nogometne obitelji.
Gibraltar je imao jedan od prvih nogometnih saveza na svijetu, a tek je prije tri godine dobio priliku igrati s ostatkom svijeta
Gibraltar, mali prekomorski teritorij Ujedinjenog Kraljevstva sa nešto manje od 30 tisuća žitelja, smješten na južnom rtu Pirinejskog poluotoka između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora, ima jedan od deset najstarijih nogometnih saveza na svijetu – osnovan 1895., no silne su godine prošle dok nije postao punopravan član velike nogometne obitelji.
Naime, Gibraltar je od 1713. godine pod britanskom upravom, njegovi su se stanovnici 1967. i 2002. referendumom izjasnili su se da bi ostali pod vlašću Ujedinjenog Kraljevstva, no službeni stav Španjolske je i dalje da se radi o dijelu njenog teritorija.
Ipak, nogometni zaljubljenici na Gibraltaru nisu odustajali od svog sna, da pod vlastitom zastavom zaigraju na međunarodnoj sceni. Prije 15 godina Nogometni savez Gibraltara podnio je tužbu na sportskom sudu u Lausanni, koji je presudio da krovne nogometne organizacije moraju prihvatiti Gibraltar kao punopravnog člana, premda njihovi statuti zabranjuju prihvaćanje bilo koje zemlje koja nije međunarodno priznata ili nema svoju samostalnost.
Međutim, Gibraltar je imao argumente u svojim rukama: članstvo sličnih zemalja poput Sjeverne Irske, Walesa i Škotske, dakle, država koji su pravno gledano također sastavni dio Ujedinjenog kraljevstva.
Baš kao i Kosovo, Gibraltar je dosanjao svoj san i sad uživa u njemu
Stoga ne čudi što su upravo Škoti, uz Engleze i Velšane, prije šest godina bili jedini koji su dali glas za prihvaćanje Gibraltara u UEFA-u, pa je od 2013. Gibraltar postao punopravni član Uefe i Fife. Ipak, Španjolci se i dalje protive, ne žele igrati s Gibraltarom u istoj kvalifikacijskoj skupini, no otočani se s tim ne zamaraju. Baš kao ni Kosovari. Oni su napokon dosanjali svoj san i sada zasluženo uživaju u njemu.
Nakon što smo u kratkim crtama pokušali objasniti zanimljivu povijest nogometa na Gibraltaru, vratimo se mi nogometašu koji je bio inspiracija za ovaj tekst.
Njegovo je ime Jamie Robba, vratar je nogometne reprezentacije Gibraltara i član je Torquay Uniteda, kluba koji se natječe u petom razredu engleskog nogometa.
Jamie Robba, jučer je branio protiv prvaka Europe, sutra će grijati klupu protiv engleskog petoligaša
Naravno, za 24-godišnjeg Robbu nikad niste čuli, no njegova priča je užasno zanimljiva i zapravo simbolizira sve ono što smo pisali na početku ovog teksta. Priča o Jamieju Robbi priča je u suštini sporta. U razmaku od samo deset dana Robba je prošao put od toga da je igrao protiv Portugala, aktualnog europskog prvaka (0:5), do povratka na klupu engleskog niželigaša.
U osam nastupa za mladu nogometnu naciju Robba je nastupao protiv Njemačke, Portugala, Škotske, Republike Irske… Igrao je protiv igrača koje je do tada samo mogao gledati na TV-u i diviti im se.
''I dalje mi nije ništa jasno. Dovraga, pa kako je moguće da ja igram protiv europskih prvaka? Do jučer sam igrao protiv Jerseya, Isle of Mana ili Shetlanda, a danas protiv prvaka Europe. To nema smisla'', šokiran je izjavio Robba za BBC kad je saznao da će braniti protiv Portugala.
''Nisam samo ja zbunjen. Cijela momčad je u šoku. Imamo nekoliko igrača koji su poluprofesionalci, dok su svi ostali čisti amateri, ljudi koji vole nogomet, no za život zarađujući radeći neke sasvim druge stvari. I sad mi igramo protiv jednog Thomasa Mullera. Nevjerojatno'', kazao je Robba pa je dodao:
''U momčadi imamo par igrača koji žive od nogometa, no i oni su bili uvjereni kako smo zalutali na travnjak.''
Ipak, gibraltarski amateri časno su pali protiv Nanija i društva, a u prvom kolu kvalifikacija za SP u Rusiji uspjeli su čak i postići gol protiv Grčke (1:4).
No, nakon reprezentativnih akcija, uslijedio je povratak u surovu realnost. Robbe će u subotu s klupe za rezerve gledati kako njegov Torquay traži bodove protiv York Cityja u petoj engleskoj ligi.
Robba je rezerva američkom vrataru Brendanu Mooreu, a ugovor s ovim engleskim niželigašem prvi mu je profesionalni ugovor u karijeri. No, on ne očajava i vjeruje da je to samo početak.
''Meni je ovdje super. Ovo je moj prvi profesionalni ugovor i vjerujem da ću uskoro dobiti priliku da se istaknem i da napredujem. Za razliku od mojih suigrača i igrača koji igraju u ovoj ligi, ja sam doživio iskustvo igranja protiv najboljih igrača na svijetu. To mi se iskustvo svidjelo i želim jednog dana i na klupskoj razini igrati protiv njih'', kazao je mladi vratar, pa je objasnio zašto mu je neophodno iskustvo igranja u Torquay Unitedu:
''Želim biti standardni prvi vratar Gibraltara. Protiv Grčke je branio Jordan Perez i branio je odlično. Riječ je o vrlo dobrom vrataru, no moje su ambicije da mu uzmem mjesto. No, za to mi treba iskustva i utakmica. U Torquay sam došao braniti. Znam da je Brendan dobar golman, no želim ga izgurati s vrata. Znam da on želi i mene. To je tako u nogometu, a prava konkurencija sve nas čini samo boljima. Stvar je na treneri da odluči'', zaključio je Robba, a par riječi je rekao i trener Torquay Uniteda Kevin Nicholson:
Priča o Jamieju Robbi dokaz je da ipak nije sve izgubljeno i da ima nade
''Jamie je krasan dečko i golman u kojem vidim potencijal. Brendan je ovog trenutka u prednosti, no znam da Jamie neće odustati.''
U današnje doba, kad je moderni nogomet degenerirao zatrovan silnim novcem sumnjivog porijekla od još sumnjivijih vlasnika i korporativnom mašinerijom koja ga je otuđila od navijača pretvorivši ga u samodopadni cirkus za odabranu bogatu elitu, priča o Jamieju Robbi vraća nas u neka druga, davno prohujala romantična vremena i podsjeća nas da nije sve izgubljeno, da i dalje ima onih koji nogomet vole na jedini ispravan način. Takvih danas nema puno, ali tješi da ih ipak ima.
