Neobična priča o Gaddafijevom sinu i njegovoj avanturi u Seriji A

Cijena dresa jednog od nezaboravnih ličnosti profesionalnog fudbala u Italiji je bila 10 000 eura. Ovaj igrač je većinom sjedio na klupi tako je da, u najboljem slučaju, mogao nositi ovaj dres dok je sjedio na klupi.

Koja super zvijezda bi to mogla biti? Diego Maradona? Zinedine Zidane, Francesco Totti ili možda Ronaldo? Ili možda najbolji strijelac Serija A svih vremena, Silvio Piola?

Nije nijedan od navedenih. Čovjek kome je ovaj dres pripadao je bio napadač, ali nije postigao nijedan pogodak tokom svog četverogodišnjeg boravka u Italiji. Samo je odigrao dvije zvanične utakmice – u obje utakmice je ušao kao kasna zamjena. U normalnim uslovima, ovakav igrač bi imao problema da nađe klub na ovom nivou. Ali ništa nije bilo normalno sa fudbalskom karijerom Saadi Gaddafija. Ne može svaki igrač imati diktatora za oca.

Italijanski fudbal je poznat po eksentričnim i otvorenim predsjednicima timova. Čak i Silvio Berlusconi počinje da izgleda miran kada se uporedi sa Maurizio Zamparinijem, vlasnikom Palerma koji je zaprijetio da će osjeći testise svog igrača i pojesti ih u salati.

Luciano Gaucci se, međutim, razlikovao. Tokom 13 godina, koliko je bio vlasnik Perugiae, posvađao se sa fudbalskim vlastima, pokušao je da dovede ženskog igrača i čak su njegove budalaštine raspravljane u Evropskom parlamentu nakon što je zaprijetio da oslobodi Koreanca, Ahn Jung-Hwan, zbog navodnog postizanja gola koji je izbacio Italiju sa Svjetskog prvenstva 2002.

Priča je još uvijek bila svježa kada je Gaucci objavio svoju namjeru da dovede člana Gaddafi porodice. Saadi, treći sin libijskog lidera Muammara, je igrao fudbal u libijskoj domaćoj ligi, te je bio kapiten u nacionalnom timu, ali samo nekolicina iz Italije ga je vidjela kako igra.

Odmah se počelo sumnjati da ovakve ličnosti više duguju svom imenu, nego svom talent.

Nedugo nakon transfera, Muammar je prihvatio odgovornost za eksploziju u letu Pan Am Flight 103, te je pristao da plati kompenzaciju za 270 poginulih u tom letu.

Teorija zavjere je bilo mnogo. Da li je Berlusconi upravljao Saadijevim transferom – tada je bio italijanski premijer – kako bi omogućio svojoj zemlji bolje dogovore u izvozu u budućnosti? Kao bivša italijanska kolonija, Libija je imala jaku povezanost sa Italijom, ali Muammar je bio poznat po preziranju ovog dijela historije. Gauccijev sin, Riccardo, je imao veze sa političarima, te je bilo „logično“ da bi Saadijev transfer ojačao ove veze. Ipak, incijativa za transfer Saadija je samo došla od Luciana.

“Moj otac je bio sretan kada su ljudi pričali o njemu,” rekao je Gaucci mlađi. “Kada ljudi pričaju o tome šta on radi, kada pričaju o tomu kojeg je on volio, kada su pričali o Perugiai, to mu je godilo.”

“Njegov glavni motiv je uvijek bila ideja da svaka vrsta popularnosti je dobra popularnost. Ova priča sa Gaddafijem je donijela popularnost, i to je samo mogla biti dobra popularnost. To je svaki dan bio u novinama; na TV-u je bilo svaki dan. Ovo, za mog oca, je bila jedina stvar koja ga je činila sretnim. Jednog dana, samo je pomislio: ‚Zašto ne dovesti sina libijskog vođe da igra fudbal?‘ I Saadi, odmah od početka, je bio sretan zbog toga.“

Iako prosječni navijači Perugiae nisu znali zašto je Saadi došao – koji je odlučio da mu na dresu piše ime, umjesto prezimena – onda su stotine prihvatile da dođu na njegovo zvanično predstavljanje. To se desilo u junu 2013. godine na Torre Alfini.

Zanos medija sa Saadijem je trajao cijelo ljeto. Emanuele Berrettoni, tada mladi napadač koji se pokušao proslaviti u timu, se sjeća novinara Al Jazeere koji su svaki dan tokom treninga.

„To je bilo kao reality emisija,“ sjeća se. “Ali nakon određenog vremena, naviknete se na to. Postao je fudbaler kao i mi.”

Pa, možda i ne baš kao oni.

“Sjećam se da je jedne večeri imao problem – mislim da je bila bol u uhu – i samo prirodno, pozvao je najboljeg doktora u Italiji za dijagnozu,“ kaže Berretoni. “Doktor je želio da ga pregleda, tako da je Saadi ujutro helikopterom otišao u Milan. U pola dana, sve je tamo završio i vratio se. Bio je na treningu poslije podne.“

“Imao je mogućnosti koje nijedan drugi igrač nije mogao imati. Nijedan igrač nije mogao ni sanjati o pregledu sa najboljim doktorom u Italiji.”

Bilo je i drugih aspekata koji su ga obilježili. Vozio je žutog Lamorghinija, te je uvijek bio u društvu tjelohranitelja. Imao je podršku lokalne policije. Ljudi koji su se brinuli za njegovu sigurnost su kružili oko mjesta gdje smo imali treninge, te su pregledali stadione gdje god da igramo.

Saadi je zakupio cijeli zadnji sprat Brufani Palace Hotela, hotel koji ima pet zvijezdica sa odličnim pogledom na grad. Nalazi se na vrhu brda gdje se nalaze ostaci papskog dvorca.

Ove pogodnosti je dijelio sa svojom porodicom, pratnjom i vjerovatno sa par životinja. Brufani Palace nije htio da komentariše Saadijev borava, ali tokom njegovog sljedećeg boravka u njegovog fudbalskoj karijeri – u Udineseu, klubu u koji je prešao u sezoni 2005/06 – zakupio je sobu za njegova dva dobermana i njihovog trenera.

Njegov hotel u Udineseu je bio La di Moret, gdje je još jednom zakupio cijeli sprat. Menadžer, Eduardo Marini, Saadija je opisao kao dobrog i zahtjevnog klijenta.

„Kada je dolazio sa svog putovanja u 3 ujutro, želio je da mu skuhamo i pripremimo biftek,“ kaže Marini. „To je često radio. U najboljim hotelima u svijetu, imate ove vrste usluga.“

U svom društvenom životu, također, Saadi je mogao pretjerivati. Salvatore Fresi se pridružio Peugiai na posudbu, te je također boravio u Brufani Palaceu. Družio se sa Saadijem i provodio je vrijeme sa njim.

Nekada, mogli su nešto pojesti u lokalnom restoranu – ili igrati stolnog fudbala. Ali nekada, Saadi bi imao neke dosta drugačije ideje.

“U srijedu, imali smo duple treninge,” kaže Fresi. “Nekada nakon drugog treninga, rekao bi mi, na Italijanskom, ‘Večeras, ideš sa mnom’ – jer je to bilo sve što je znao reći. Onda bi pričao sa jednim od svojih tjelohranitelja da mu objasni: ‘Večeras idemo u Milan‘.”

“Imao je privatni avion na Perugia aerodromu. Otišli bi u Milan na večeru, a onda bi se vratili odmah ujutro. Samo večera zajedno, lijep hotel i vrijeme sa njegovim prijateljima. Imao je prijatelje van fudbala.”

Na ovom nivou, Saadi je vodio cijeli tim Pergugiae na zabavu u Monte Carlo kako bi proslavili Libijinu ponudu za organizovanje Svjetskog prvenstva 2010. godine. Iako je bilo govora da je sve ovo organizovano kako bi Saadi upoznao Nicole Kidman, ona se ipak nije pojavila. On je propustio zabavu zbog upale slijepog crijeva.

(Par je ipak na kraju imao večeru 2005. godine, što je vodilo do špekulacije o romansama, ali je to glasnogovornik glumice osporio.)

Ipak, bez obzira na njegov životni stil, mora biti rečeno da su svi saigrači i predstavnici izjavili da je on bio skroman. Ponekad, njegovo bogastvo je ponekad moglo biti predmet šale na njegov račun.

“Ispričao mi je priču o tome kada je bio u posjeti Rimu,” kaže Fresi. “Izašao je u šetnju, te je počeo osjećati slabost – imao je problema sa stomakom. Šta je bila njegova solucija? Ušao u hotel i iznajmio sobu – samo da bi iskoristio toalet. Bio je zabrinut o pitanju u restoranu, tako da je platio za sobu, uradio šta je morao i otišao.”

Nisu svi članovi Gaddafi porodice imao Saadijev entuziazam za fudbal. Njegov otac nije volio sami princip gledaoca sporta. U svojoj političkoj ideologiji koju je objavio 1975. godine u knjizi pod nazivom “Zelena knjiga” – koju su svi Libijci morali čitati – Muammar je posvetio cijeli dio njegovom vjerovanju da  je “sport javna aktivnost koja mora biti praktikovana više nego gledana.”

U intervju za New York Times, Saadi je govorio o tome kako je radio na tome da promjeni mišljenje svog oca. Pokušavao je povrati poluprofesionalnu ligu u Libiji, te je bio zaslužan za dovođenje vrhovnih trenera koji su vodili nacionalni tim.

Nisu svi vidjeli njegov uticaj kao pozitivan. Saadi je bio optužen za namještanje utakmica i vođenje tima pod nazivom Al-Ahly Benghazi, u propast. Franco Scolio, koji je vodio Libiju 2002. godine, je tvrdio da je dobio otkaz jer je odbio da uključi Muammarovog sina u njegove timove.  

Saadi je imao ogroman entuzijazam za fudbal. Kao navijač Juventusa, bio je ključna figura u porodičnoj odluci da kupi mali dio kluba 2002. godine. Također je imao ključnu ulogu u organiziranju presezone Supercoppa u glavnom gradu Libije.

Kada je naredne godine dobio mogućnost da igra u Perugiai, nije to tek tako prihvatio. Napadač koji se zamišljao u ulozi Alessandro Del Piero, konstantno je tražio savjete od svojih kolega napadača.

„Imao je veliku želju da uči,“ kaže Berrettoni.

U različitim vremenima, Saadi je unajmio bivšeg sprintera na 100 metara, Ben Johnsona – koji je osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1988. godine, ali mu je ta medalja oduzeta jer nije prošao na doping testovima – kako bi mu pomogao sa treniranjem, a tu je bio i Diego Maradona koji mu je pomagao sa tehnikom.

Ni savršeno ponašanje, međutim, nije moglo da nadoknadi za Saadijeve nedostatke. Nespreman za život profesionalnog fudbalera, njegovo tijelo nije se baš moglo nositi sa naporima. Za Fresia, „najbolje poređenje za to je da trinaestogodišnjak igra u timu za veće uzraste“. Pokušavao je, ali fizički nije bio spreman. Njegovi mišići su stalno bili povrijeđeni.

Saadi nikada nije napredovao od zamjene tokom prvih nekoliko sedmica sezone. Onda, početkom novembra, bio je pozitivan na rutinskom doping testu. Dobio je suspenziju od tri mjeseca.

Kada se vratio, priča je bila ista. Čak ni menadžer Perugiae nije imao koristi od ovakvog napadača.

Barem nije imao dok Perugia nije igrala sa Juventusom u aprilu. Ovo je tim protiv kojeg je Saadi najviše želio da igra. Želja mu se ispunila, a u igru je ušao kao zamjena u zadnjih 15. minuta.

Perugia je vodila sa 1-0, i Ciro Ferrara, iz Juventusa, je dobio crveni karton. Gazetta dello Sport se sutradan našalio s tim da je ulazak Saadija donio brojčanu jednakost. Nekoliko puta je dodirnuo loptu i zatražio je tretman nakon duela sa Pavel Nedveda, ali njegov uticaj je bio minimalan.

Kasnije je rečeno da je Perugia bila primorana da ponudi Saadiju ovih 15 minuta, jer mu je na ugovoru pisalo da mora da odigra barem jednom. Riccardo Gaucci je odbacio ove tvrdnje kao „besmislicu“.  

“Naša želja je bila da ga vidimo da igra,” insistirao je Fresi. „Željeli smo da ga nagradimo za njegov trud. Ja i još neki igrači smo lično otišli do šefa da ga pitamo da Saadi uđe u igru.“

Perugia je na kraju sezone ispala i Fresi je otišao iz kluba. Gaddafi je ostao još jednu sezonu u Seriji B, ali opet nije imao šansi za igru. Baš kada je izgledalo da se ta čudna priča završava, on je prešao u Udinese. Cosmi je bio njihov novi menadžer. Također su se kvalifikovali i u Ligu prvaka.

Da li je Saadi mislio da će moći igrati u najprestužnijem evropskom takmičenju? Ako jeste, njegova zabluda će se uskoro završiti.

Valerio Bertotto, tadašnji Udineseov kapiten, je imao ormar odmah do Saadijevog. On se, također, sjeća prijateljskog i uljudnog suigrača koji nije imao dovoljno kvaliteta da uspije na ovom nivou.

“Saadi je imao osjećaj kako fudbal funkcioniše,” kaže Bertotto. “Znao je kako gledati na loptu kada je kod njega. I, znate,  njegova lijeva noga, nije bila baš, baš, loša. Ako je imao loptu i želio da uputi dugi pas, to je mogao da uradi.“

„Ali fizički, nije bio izgrađen da igra fudbal. Nije imao snagu. Nije imao veliku izdržljivost. Nije bio brz. Ako nemate fizičkih kvaliteta koje trebaju fudbaler, onda ne možete biti fudbaler. Tako da ne, nije bio fudbaler. On je navijač koji je za trenutak dobio priliku da bude fudbaler, ali nije bio istinski fudbaler.“

Kada se upita Bertotto, koji je igrao kao defanzivac, da li je Saadi ikada postigao gol protiv njega na treninzima, on brzo odgovara sa čudnim izrazom na licu.

„Ne. To bi bilo nemoguće,” kaže on – prije nego se počne smijati. “Smiješno je, ali to je istina.”

Saadi je imao jedan nastup za Udinese. Cosmi je dobio oktaz u februaru, i novi menadžer kluba, Giovani Galeone, je rekao da će Saadi dobiti šansu na kraju sezone ako se nijedan tim ne bude borio za neke značajne ciljeve – kao što je mjesto u Evropi ili izbjegavanje ispadanja.

Takav slučaj je bio sa zadnjom utakmicom Udinesea kod kuće, protiv Cagliaria. Saadi je u ovoj utakmici čak imao priliku za gol, ali je golman Cagliaria odbranio šut Libijca.

To je bio kraj Saadijeve fudbalske karijere. Iako je potpisao sa Sampdoriju u ljeto 2006. godine, za njih nikada nije ni igrao. Zadnjih 18 zvaničnih utakmica je odigrao u reprezentaciji Libije.

Saadi je čak i postigao nekoliko golova u reprezentaciji. Njegov najpoznatiji trenutak na međunarodnoj sceni je bio zamjena tokom prijateljske utakmice protiv Kanade 2003. godine.

Kada je vidio svoj broj na semaforu za izmjene, Saadi se pozdravio sa svim protvnicima prije nego se pozdravio is a cijelim kanadskim trenerskim timom. Nakon toga, prošetao je oko cijelog stadiona.

“Da li je Saadi još uvijek živ?”

Saadi je živ. Nakon što je napustio Libiju tokom građanskog rata 2011. godine, Saadi je u početku dobio azil u Nigeriji, ali je onda 2014. godine izručen u Libiju.

Od tada je u zatvoru, čekajući suđenje za mnoge optužbe – među kojima je ubistvo libijskog fudbalera, Bashiral-Riana, koji je nestao 2005. godine. Prema Africa News, njegovo suđenje je bilo u martu i aprilu, ali od tada nije bilo nikakvih vijesti.

Među bivšim kolegama u Italiji ovi navodi su primljeni sa nevjericom.  Obično kažu da to nije Saadi kakvog su oni poznavali.

Fresi, koji je upoznao ostale članove porodice Gaddafi, kada je bio u posjeti Tripoliju tokom Supercoppa 2002. godine, insistira da je bila velika razlika između Saadija i njegove vraće. “Nije izgledao kao loš čovjek.”

Čak i Saadijevi najbliži prijatelji u italijanskom fudbalu tvrde da nisu razgovarali s njim o politici. Njegovi kritičari u Libiji bi rekli da je on, kao i ostali članovi njegove porodice, imao jedno lice koje je pokazivao ostatku svijeta a drugo koje je imao kod kuće.

Vjerovatno ćemo imati jasniju sliku istine kada se bude završilo Saadijevo suđenje. Njegovo vrijeme sa Perugiaom, Udineseom i Sampdorijom – gdje je došao u januaru 2007. godine, ali nikada nije odigrao zvaničnu utakmicu – će ostati čudan dio historije evropskog fudbala.

Aukcija za njegov dres na eBayu je završila bez ponuda.