sport.ba @sport.ba
Često čujete da bivši igrači i menadžeri pričaju o važnosti “stalnih postava” i to ima smisla. Ako isti igrači igraju zajedno, razviju hemiju i razmijevanje što ih čini efikasnijim. Također, imati će bolji osjećaj za taktički sistem po kojem njihov menadžer želi da igraju.
Ali to je na neki način samoispunjavajuće proročanstvo. Tim koji je dobar, barem gledajući na golove po sezoni, neće pokušavati uvoditi neke promjene zbog stare poslovice: “Ako nije pokvareno, ne popravljaj ga.” Pogledajmo na šest najboljih timova u pet najvećih evropskih liga i pogledajmo na prosjek minutaže u ligi 11 igrača koji su najčešće na terenu. Naravno, mnogo drugih faktora utiče na ove brojeve, zbog čega se najbolje koriste zajedno s drugim informacijama.
Tim koji ima problema s povredama će dati manje golova, kao i tim koji dovede nekoliko pojačanja tokom januarskog prijelaznog roka. Očekuje se da klubovi koji se takmiče u Evropi ili u dugim kupovima da također daju manje golova; više rada i tereta za igrače znači da se trebaju odmarati i mijenjati. Onda dolaze menadžeri, koji odlučuju ko će igrati. Neki više vjeruju u promjene u timu od drugih, dok neki vrše promjene u formaciji cijelu sezonu. Drugi će igrati s istom formacijom ili stim igračima kad god je to moguće.
Vjerovatno nikome nije čudno da Leicester ima najstalniji tim u Premier ligi. Istih 11 igrača je bilo na terenu 86.2% ukupne minutaže Lisica ove sezone. To nam govori da je Ranieri iskoristio manjak povreda i suspenzija do sada, te da Leicester nije ušao duboko u kupove i da nisu uključeni u evropski fudbal.
Još zanimljivija činjenica je da je Tottenham drugi u šest najbolji Premier lige i četvrti generalno. Pochettinov tim ima 81.3%, a važno je istaći da su došli do posljednjih 16 u Evropa ligi i do petog kruga u FA kupu.
Ipak, klub koji ima najstalniji tim u Evropi je Napoli, koji je drugi u Seriji A i ima 88.2%. To je veoma velika cifra kada uzmete u obzir da su odigrali 10 utakmica između Evropa lige i Kupa Italije i da je ovo Maurizio Sarrijeva prva sezona u klubu, što govori da možda treba više vremena da nađe svojih najboljih 11. Taj broj je također veliki ako se uporedi s ostalih šest najboljih klubova u Seriji A koji u prosjeku imaju 72.2%.
Velike ocjene imaju i mali timovi koji doživljavaju nevjerovatne sezone. To su klubovi poput Herthe iz Berlina (81.1%), Caena (77.5) i Nice (75.1%). To potvrđuje ono što ste mogli očekivati: Ovi su timovi bez evropskog fudbala koji su izbjegavali povrede i koji dobro igraju, tako da njihovi menadžeri rijetko mijenjaju tim.
Ali šta je s drugim krajem tabele? Rennes ima najmanje stalnu postavu (64.1%) što se može pripisati povredama, lošem početku i promjeni trenera – Rolland Courbis je zamijenio Philippe Montainera. Monaco, sa 68.3%, također ima problema s povredama.
Inter ima 68.8%, ali je to zbog menadžera. Imali su nekoliko povreda, ali Mancini je redovno mijenjao igrače (samo je pet igrača počelo u više od dvije trećine Interovih utakmica u Seriji A) u potrazi za pristojnim performansama. Isto se može reći za Unai Emerya u Sevilli (68.1%), iako, za razliku od Mancinija, njegov tim je morao igrati dodatnih 19 utakmica između evropskog takmičenja i Kupa kralja.
West Ham je veoma čudan tim na ovoj listi. Trenutno su na petom mjestu u Premier ligi, te je jasno da imaju izvanrednu sezonu – prošle godine su bili na 12. mjestu. Ipak njihovih 11 najčešćih igrača imaju samo 69.7% minutaže u ligi, a samo je šest igrača počelo u više od dvije trećine njihovih utakmica u ligi.
Može se reći da je ovakva situacija zbog "dotjerivanja". Modibo Maiga, Kevin Nolan, Matt Jarvis, Nikica Jelavić i Mauro Zerate su igrali za njih ove sezone, a sada nisu tu. Sam Byram i Emmanuel Emenike su došli sredinom sezone, i također su imali problema s povredama. Slaven Bilić je skoro stalno mijenjao postavu, ali njihova forma nije ispaštala.
Gledajući brojeve postaje jasno da su drugačija pravila u velikim klubovima. PSG (70.9%), Juventus (70.5) i Bayern Minhen (73) se nalaze u drugom dijelu ove liste. Iako su povrede imale udjela, ipak važnija je činjenica da imaju šire rostere i da mogu bolje da ih održavaju.
Odluka da se igrač odmara se odnosi i na zamjenu onoliko koliko i na samog igrača. Ako se Chiellini mora odmoriti u Juventusu ili Matuidi treba predah u PSG-u, imate Andrea Barzaglia ili Adrien Rabiota da ih zamjenu. Da se Ranieri u Leicesteru i Wes Morgan ili Robert Huth su na manje od 100%, gledate na Marcina Wasilewskog, što svakako nije isto.
Ipak, za neke veće zaključke, potreban nam je kontekst i dodatne informacije. Idealno, pomiješali biste ovo s drugim brojkama te prilagodili zbog povreda i suspenzija.
Prosjek na ovoj listi je 74.3%. Generalno govoreći, Sarri u Napoliu, Ranieri u Leicesteru, Pochettino u Spursima i Pal Dardai u Herthi imaju neobičnan luksuz, u odnosu na njihove kolege, stalnog igranja s istim igračima. Možda neće biti u ovakvoj situaciji sljedeće godine.
