sport.ba @sport.ba
Barcelonin menadžer zaslužuje priznanje za njihov vrlo vjerovatan prolazak dalje.
Jedna od čudnih kontradikcija u prethodnoj godini i po u Kataloniji je kada stvari ne idu kako treba, Luis Enrique snosi odgovornost, ali kada sve ide po planu rijetkost je da se spomene i njegov udio u time. Sinoć smo vidjeli podsjetnik jasnog napretka koji je bez sumnje povezan s njegovim dolaskom. Pod Asturijancem, Barcelona je postala ekspert u završavanju knock out utakmica u Ligi prvaka što je prije moguće, eliminirajući borbu koja se održavala u klubu godinama.
Dokazi su jasni. Barcelona je pobijedila sve četiri prva susreta knock out faze u Ligi prvaka koje su odigrane sa trenutnim trenerom. Rivali koje su pobjedili u ovim utakmicama su Manchester City, PSG, Bayern Minhen i Arsenal, te je ukupni rezultat 10-2 na strani Katalonaca, to je možda još impresivnije.
Gledajući na to kako su njihovi prijašnji menadžeri postavljali formacije, nudi koristan pogled na to koliko je njihov trenutni trener knock out specijalista. Enriqueov prethodnik, Gerardo Martino, je samo bio šef Barce u dvije knock out utakmice: u prvoj, šesnaestina finala sa Manchester Cityjem, donio je pobjedu od 2-0, ali u drugoj je odigrao remi sa Atletico Madridom u četvrtini finala. Taj remi, zajedno sa gubitkom na Vicente Calderonu, rezultirao je ispadanjem Barce.
Vilanovina Barca je izvukla dva remija i dva poraza u prvim susretima knock out faza Lige prvaka.
Zanimljivo poređenje je sa Pep Guardiolom. Od 12 utakmica u evropskom takmičenju od kako je došao Guardiola, samo su četiri prva susreta završila pobjedom za Barcelonu. Skoro isto toliko – tri – su završila porazom, dok je najčešći rezultat bio remi, pet puta.
Četiri od ovih pet remija su se desila kada se prvi susret igrao u gostima, utakmice u kojima je Guardiola bio pažljiv, dodavajući dodatnu snagu na sredini u vidu Seydou Keite kako bi zgusnuo vezni red. Barcina strategija u ovim danima je bila da izbjegava greške u gostima, i onda da pokušaju da pokažu svoju snagu igrajući kod kuće.
Ovaj pristup je često funkcionisao, ali bilo je izuzetaka. Arsenal, Chelsea i Inter su uspjeli da pokvare Guardiolin plan u prvom susretu, postigavši više golova od Barce, i dva puta je to rezultiralo eliminacijom Barcelone iz Lige prvaka.
Enrique ne pokušava da igra defanzivno u prvom susretu poput Guardiole, on preferira da više riskira kako bi više dobio, i po rezultatima se vidi da mu dobro ide. Iako ima manje kontrole na sredini, Španac je učvrstio Barcu i naprijed i nazad. Rezultat je da tim nema problema kada ih napadaju protivnički napdači, ako što je bilo u utakmici sa Arsenalom, i sada znaju da ove situacije pretvore u kontra napade u samo tri, četiri oštra pasa.
Savršenost u odbrani i napadu, kombinovana sa stalnom sposobnošću da iskorištavaju druge faze igre sa posjedom čini ih skoro na nemogućim timom za nadigravanje.
Da li postoji ijedan tim u Evropi da to uradi? Trenutno, čini se da nema. Loša sreća sa povredama se čini da utiče više na druge klubove od samih grešaka na terenu. Ekspert u knock out fazama Lige prvaka je još više donio samopouzdanja u svoj tim.
