Kako se država sa manje stanovnika od Beograda, pa čak i od Sarajeva, plasirala na EURO

Od kada je zamijenio svog oca Arnora kao 17-godišnjak 1996. godine, Eidur Gudjohnsen je bio najslavniji islandski fudbaler tokom svoje 19-godišnje internacionalne karijere.

Međutim, igrati u završnici jednog velikog turnira sa zemljom koja je do prije samo tri godine bila rangirana ispod Lihtenštajna i Luksemburga činio se kao „nedosanjani san“ za jedinog islandskog osvajača Lige prvaka.

Sada 37-godišnji Gudjohnsen želi ostvariti svoju ambiciju na Evropskom prvenstvu narednog ljeta. Bila bi izuzetna priča ako on bude igrao  u Francuskoj, no opet, njegov narod se specijalizirao za takve stvari.

Zauzevši drugo mjesto u kvalifikacijskoj grupi, sa sedam bodova više od Holandije, Island je postao najmanja zemlja ikada koja se domogla velikog turnira, i prva koja je to uspjela uraditi sa populacijom ispod milion stanovnika.

Tačna brojka je 329.000 – što je, primjera radi, manje od Sarajeva, glavnog grada BiH. Čak je i El Salvador, pregažen sa 10-1 u uvodnom meču Svjetskog prvenstva 1982., imao više od četiri miliona navijača, dok Vels, koji je prekinuo 58-godišnji post prošlog mjeseca, ima deset puta više ljudi od Islanda.

„Što ste stariji u fudbalskim godinama, sve ste udaljeniji od ispunjenja dječačkog sna“, kazao je Gudjohnsen za BBC Sport.

„Ali kada se konačno dogodi, osjećate se ponosnim i privilegovanim samo što ste dijelom toga“. 

Pa, kako je zemlja s tako ograničenim resursima izborila plasman na Euro?

Generacija „dvoranske djece“

Gudjohnsen svoj napredak, osim normalnih granica islandskog fudbala, duguje Arnorovoj karijeri u Evropi. Gudjohnsen stariji proveo je sedam godina u belgijskom Anderlechtu, što je omogućilo mladom Eiduru da se razvija van oštre zimske klime i planinskih terena svoje domovine, gdje se fudbal, izuzimajući četiri do pet mjeseci ljetnog perioda, igra na terenima u dvoranama.

Islandska fudbalska asocijacija (KSI) odlučila je nešto mijenjati i uložiti masivne investicije u posljednjih 15 godina. Tu je sada 30 velikih terena za sve vremenske prilike, od kojih je sedam u dvorani te 150 manjih umjetnih terena koji omogućavaju mladima da se nastave baviti fudbalom i zimi. 

Zbog toga je trenutna momčad, koja je većim dijelom sastavljena od igrača koji su ušli u historiju plasiravši se na U-21 Evropsko prvenstvo 2011., prozvana „dvoranskim momcima“.

„Za ovu naciju, tereni u kupoli su bili otkrovenje“, kazao je Heimir Hallgrimsson, čovjek koji zajedno sa Larsom Lagerbackom vodi nacionalni tim ove zemlje.

„Svako selo je željelo jedan umjetni teren, a sada je tu jedan gotovo u svakoj školi na Islandu“.

„Većina igrača u selekciji je ponikla na umjetnim terenima. Mnogi su odgojeni u zatvorenim kupolama. Mogli su izaći vani kada je vrijeme bilo dobro, ali su uvijek imali dobre uslove za treninge“.

Kvalificirani treneri na svakom nivou

Iako Island nema profesionalne fudbalske klubove, izuzetno je veliki broj kvalificiranih trenera u zemlji. Njih 639 ima UEFA B licencu, prema posljednoj statistici.

To znači da čak i mladići koji žive u najmanjim ribarskim selima mogu profitirati od obučenih trenera. 

Pomenuti Hallgrimsson (48) proveo je cijelu igračku karijeru na Islandu i balansira svoje trenerske obaveze sa povremenim poslom kao stomatolog. On prepoznaje želju Islanđana ka trenerskoj profesiji.

„Svaki grad ili selo želi imati dobar fudbalski tim za roditelje i djecu te je ovdje lako biti trener sa UEFA-inom A ili B licencom“, naglasio je.

„Svoju Pro licencu sam stekao u Engleskoj te sam se osvrnuo oko sebe. Veći klubovi su u profesionalnom okruženju, ali ima i timova gdje roditelji ili neki tip radi s djecom koja igraju nedjeljom“. 

„Mislim da je u tome razlika. Našu djecu učimo od najranije dobi i pružamo im treninge sa obučenim trenerima. Zbog toga dosta mladih igrača odlazi igrati vani sa 17, 18 ili 19 godina, što i moraju raditi kako bi se nastavili profesionalno razvijati“.

Od Reykjavika do Readinga i Njemačke

Gylfi Sigurdsson je glavni igrač islandske reprezentacije i tipični primjer razvojne politike ove zemlje. Njega je doveo Reading kao 17-godišnjaka 2005. godine. Imao je posudbe u Creweu i Shrewsburyju prije nego je prešao u Hoffenheim u njemačkoj Bundesligi i potpuno impresionirao sve da se kasnije vratio u Premier ligu, i to u redove Tottenhama.

„Ako pogledajte Gylfija, on je bio u mnogo klubova te se na kraju ipak dokazao. Čak i ako nije uspio u početku, sada je stvarno dobar igrač“, kazao je drugi selektor Lars Lagerback.

„Mislim da je to u nacionalnoj kulturi. Oni su navikli naporno raditi i brinuti se za sebe, tako da je zaista lijepo raditi s ovom skupinom“.

Lagerback (67) je vodio svoju domovinu Švedsku do pet velikih turnira u nizu, ali misli kako je uspjeh koji je ostvario sa Hallgrimssonom „poseban“.

Kvalifikacija je stigla dvije godine nakon poraza u play-offu od Hrvatske, čime su ostali uskraćeni od nastupa na SP u Brazilu, što je uslijedilo nakon drugog mjesta u kvalifikacijskoj grupi, iza Švicarske, iako su bili među najlošije rangiranim „šeširima“.

„Naravno da smo bili razočarani što smo ispali od Hrvatske, ali mislim da su svi vidjeli dobar prvi korak kada smo se ponovo restartovali“, rekao je Lagerback.

„Pokušali smo ići u tom pravcu, a iako smo mislili da smo završili u teškoj grupi za Euro, smatrali smo da uvijek možete pobijediti u fudbalu ako date 100% u pripremi i tokom utakmica“.

„Vjerovatno su igrali sa mnom na PlayStationu“

Gudjohnsen se povukao iz internacionalnog fudbala nakon poraza od Hrvatske, ali su ga namamili natrag samo 18 mjeseci kasnije, kada je osjetio da bi životni san mogao biti ispunjen.

Ovo je sada grupa igrača koja se bliži sredini 20-ih godina, koja je savladala jednu Holandiju kod kuće i na strani te pregazila Tursku u kvalifikacijama, iako se grupa, na prvi pogled, činila zastrašujućom.

A to su i igrači koji su odrastali gledajući svog idola Gudjohnsena i njegovu ulogu u davanju identiteta islandskom fudbalu, kako u engleskoj Premier ligi sa Chelseajeom, tako i širom Evrope u Barceloni i Monacu.

„Stiče se utisak da se neki od ovih igrača ugledaju na mene“, govori Gudjohnsen.

„Oni su odrastali gledajući mene, vjerovatno i igrali sa mnom na PlayStationu“.

„Čudno je, ali svi se borimo za istu stvar. Radi se o sjajnom iskustvu i nadam se da su uživali igrajući sa mnom, kao što sam ja sa njima, jer je ovo dašak svježeg zraka za islandski fudbal“.

Šlag na tortu

Gudjohnsen je u julu preselio u kineski Shijiazhuang Ever Brigh, ali je po završetku sezone u potrazi za novim klubom, kako bi zadržao nivo potreban za Euro.

„Previše volim ovu igru, tako da nije teško motivirati me da nastavim igrati. Ovo je samo lijep bonus, šlag na tortu, ako želite“.